Riječ predsjednika

Krešimir Sever, Predsjednik NHS-a

Poštovani,
dobro došli na web stranicu Nezavisnih hrvatskih sindikata. U ovom uvodnom dijelu želim Vas ukratko upoznati sa našom sindikalnom središnjicom. O samoj strukturi i organiziranosti pripremili smo poseban tekst. Ovdje više želim progovoriti o nama samima.
Kad su 1998. godine započeli razgovori o organiziranju nove sindikalne središnjice mnogi su nas od tog odgovarali proričući nam kratkotrajnost i male izglede za uspjeh. Pred samo održavanje osnivačkog sabora neki su i odustali. Ostali su nastavili dalje i već nakon osnivanja Nezavisni hrvatski sindikati postaju treća sindikalna središnjica u zemlji, a ubrzo već i druga. Druga sindikalna središnjica po veličini ostali smo do današnjih dana bilježeći najveću stopu rasta među svim sindikalnim središnjicama u Republici Hrvatskoj. Najveću teškoću u rastu predstavlja nam zapravo nepodijeljena sindikalna imovina, a time i kronični nedostatak prostora za rad što u sebi uključuje skučenost stručnih službi i objektivno ograničenje njihova razvoja i širenja.

A kakav je naš pogled na sindikate, na sindikalni rad i djelovanje?
Sindikati se nikako i nikada ne smiju odvajati od interesa svojega članstva. Znani su nam mnogi primjeri gdje je tijekom godina došlo najprije do udaljavanja, a kasnije i otuđenja sindikalnih vodstava od onih koji su ih izabrali, dali im svoje povjerenje. Tako postaju sve sličniji mnogim političkim strankama koje pod maskom općeg interesa čine sve kako bi došle na vlast i onda tamo što dulje ostale. Tako birokratizirani sustavi počnu zapravo članove, odnosno građane, koristiti samo kao sredstvo za postizanje ciljeva. Time nestaje svako poštivanje članova, odnosno građana. A uvijek su u “višim interesima” koje “obični” za razliku od “odabranih” ne razumiju. Tako se društvena aristokracija koja je to bila zbog svojih naprednih ideja i ciljeva počinje pretvarati u društvenu birokraciju kojoj svrha sve više biva služiti samoj sebi i organizirati snažan aparat koji će joj u tome pomagati i podržavati je. Tako često po ponašanju i birokratiziranim frazama sindikati počnu sličiti, kao jaje jajetu, nekim političkim strankama, iako im je, i jednima i drugima, prvenstvena funkcija i društveno poslanje služiti općem, zajedničkom dobru. Silno se trudimo Nezavisne hrvatske sindikate očuvati od takve napasti.

Naše poimanje sindikata i sindikalnog rada i djelovanja temeljimo na poimanju čovjeka kao središta, subjekta u procesu rada. Nema rada bez čovjeka, bez radnika. Radnik je, čovjek je glavni kreator u radnom procesu kao postupku stvaranja. I sve na čemu danas počiva suvremeno društvo, svejedno koje, rezultat je rada i djelovanja čovjeka, generacija koje su se nadograđivale jedna na drugu, nadopunjavale i razvijale što se jednako događa i u ovim današnjim danima. To središnje mjesto radniku nitko nema pravo uzeti.
Stoga i sindikati moraju vršiti svoju primarnu zadaću čuvara ne samo radničkih prava već i radničkog dostojanstva, u što naravno ulazi i pravo na pravičnu plaću i radne uvjete dostojne čovjeka.
A čini se kako svijet ulazi u neko već viđeno vremensko razdoblje u kojem ponovno sve više vlada pomahnitali liberalni kapitalizam, u kojem se čovjeka svrstava u rang stvari, potrošnih I zamjenjivih, poput strojeva i njihovih dijelova. I tko tu svrstava radnika? Neki drugi ljudi čija se moć i društveni položaj temelje na količini novca kojim raspolažu i političarima koje tim istim novcem gospodari kapitala kupuju i tako njima vladaju. Tome svakako značajno pridonose i međunarodne financijske institucije, posebno Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija. Multinacionalne kompanije, čiji su proračuni i bogatstvo često puta veći od financijske i gospodarske moći mnogih država svijeta dobro se znaju služiti tim institucijama u pokoravanju cijelih nacionalnih gospodarstava. One su ponekad i pokretači mnogih ratova, naravno ne izravno već posljedično, ako im sluge i promicatelji njihovih interesa nisu ciljeve omogućili ostvariti mirnim putem, nametnutom privatizacijom, lihvarskim kreditima i slično. Zbog toga niti jedan sindikat u svijetu koji sebe smatra pravim i izvornim promicateljem radničkih interesa ne može pronaći gotovo ništa prihvatljivo u politikama i djelovanju međunarodnih financijskih institucija. Za te je institucije radnik uvijek trošak, socijalna prava, plaće i mirovine uvijek su previsoki, njihov udio u BDP-u uvijek prevelik, a nacionalne ekonomije zanimljive su im utoliko ukoliko imaju neka rudna bogatstva koje se kroz multinacionalne kompanije daju iskoristiti, prvenstveno danas nafta, plin, električna energija i, strateški sve više, voda. Guraju u privatizaciju sve što se privatizirati može i ne može, guraju u rasprodaju nacionalno blago, pa tako i dijelove nacionalnog gospodarstva od strateškog interesa i značaja za zemlju. Pri tome ne smijemo zaboraviti niti privatizaciju poslovnih banaka, kao oslonaca gospodarstva i samih građana. Tako prednost pri kreditiranju imaju “njihove” kompanije, krediti se najlakše dobivaju za dobra proizvedena u njihovim matičnim zemljama ili zemljama iz njihovog utjecajnog kruga. Sjetimo se pohvala koje je Hrvatska od MMF-a i Svjetske banke dobivala jer je privatizirala, doslovno na rasprodaji prodala, većinu svojih (prije toga za visoku cijenu saniranih) banaka. Utjecaj Svjetske trgovinske organizacije i trgovinski ugovori koji se s njom ili pod njenim utjecajem sklapaju često su puta krajnje pogubni za cijele nacionalne ekonomije ili barem njihove dijelove. Na sve su to sindikati dužni ukazivati i upozoravati javnost na svu pogubnost takvih aranžmana i situacija u kandžama tih institucija, što zemlje stavlja u ovisnost o njima.

Mnoge pak strane, multinacionalne kompanije u svojim matičnim zemljama poštivaju zakone i propise pa tako i radno zakonodavstvo i zaključene kolektivne ugovore dok se u zemljama u kojima otvaraju pogone, poslove ili dijelove proizvodnje, ponašaju poput bahatih kolonizatora. Dobar primjer toga su strani trgovački lanci koji u svojim matičnim zemljama poštuju pravo radnika na dnevni i tjedni odmor, na neradne nedjelje i blagdane, na plaćeni prekovremni rad i slično, dok u Hrvatskoj tjeraju radnike na neplaćeni prekovremeni rad, rad nedjeljom i blagdanima bez plaćanja i prava na slobodne dane, na dnevni, tjedni pa čak i u potpunosti iskorišteni godišnji odmor. U borbi za pravo rada nedjeljom i blagdanom i potrebi rušenja zakonske odredbe koja to uređuje u stanju su ići čak i na Ustavni sud. A neki domaći vrlo se brzo prilagode takvom ponašanju pa čine isto. Tu su u pitanje dovedeni sloboda radnika kao osoba, jednakost i jednakopravnost sa onima koji to pravo sebi priznaju i daju, ali ga iz pozicije moći uskraćuju drugima. Tu je narušeno pravo na privatnost, pravo na provođenje dijela vremena sa obitelji, pravo na slobodno vrijeme pa čak i na vrijeme potrebno za odmor, liječenje ili oporavak od bolesti.

U Hrvatskoj je danas preveliki broj ugovora o radu na određeno vrijeme. Čak preko 80% svih novosklopljenih ugovora o radu je na neku vrstu određenog vremena.
Radnici koji rade na određeno vrijeme zapravo su građani drugoga reda. Ako radnica zaposlena na određeno vrijeme zatrudni može biti sigurna kako joj ugovor o radu neće biti produžen. Mladi radnici na određeno vrijeme nemaju pravo na vlastiti dom, zasnivanje obitelji jer su im, osim pod posebno razrađenim uvjetima, krediti gotovo nedostupni.
Veliki broj nezaposlenih zalog je poslodavcima kako će radnici biti spremni svašta prihvatiti, samo kako bi radili i dobili posao ili ga sačuvali. Na tržištu rada posebno su ranjiva skupina žene. One prevladavaju i među nezaposlenima.
Struktura pak nezaposlene radne snage je loša i čak ih više od 92% nezaposlenih ima završenu srednju spremu i niže. Više od polovice nezaposlenih na posao čeka dulje od jedne godine, a čak jedna trećina nezaposlenih čeka posao dulje od tri godine. Tu pak najlošije prolaze stariji nezaposleni i žene. No i mladi predugo čekaju na posao pa im stečena znanja i vještine nerijetko zastarijevaju i prije dobivanja posla.

Hrvatski je sustav obrazovanja vrlo loše povezan sa gospodarstvom i uvijek zaostaje za njegovim dnevnim, a još više budućim potrebama. Promicanje potrebe cjeloživotnog učenja i učenja uz rad gotovo su nepoznate kategorije u Hrvatskoj. Poslodavac, bio privatni, bio državni, lakše pri restrukturiranju otpušta stare radnike i zapošljava nove, nego li da planski poduzeće priprema za restrukturiranje predviđajući buduće potrebe za brojem radnika i njihovim stručnim znanjima i vještinama.
Pri tome svakako i državne i lokalne vlasti trebaju naći interes da raznim oblicima poticaja i subvencija ohrabruju i potiču poslodavce da ulažu u edukaciju i obrazovanje postojeće radne snage za neke buduće razvojne planove i poslove. Za Hrvatsku je načelo učečeg društva gotovo utopija. I to je područje na kojem se sindikati moraju više angažirati, od razine poduzeća i lokalne zajednice pa sve do državne razine.

Opredjeljenje za kolektivno pregovaranje i poštivanje sklopljenih kolektivnih ugovora podjedank su hrvatski problem bez obzira radi li se o privatnim tvrtkama, državnim i javnim poduzećima ili službama.
Previše se ugovorenih prava iz kolektivnih ugovora potražuje putem sudova. A pravda se za radnike na sudovima “utjeruje” predugo vremena, ponekad i dugi niz godina.
Poseban hrvatski problem je zaštita na radu. Na radnim mjestima radnici gube živote, sakate se, pretvaraju u invalide, a sve dijelom i zbog toga jer poslodavci štede ili bagateliziraju problem. Kazne su premale, a postupci dokazivanja dugotrajni.

Kakav li su tek problem rad na crno i siva ekonomija u Hrvatskoj. Radnici mjesecima rade, a ne primaju plaću, rade prekovremeno, nedjeljama i blagdanima, ali ih često ne plaćaju. Posljedice divlje pretvorbe i raznih oblika pljački pri privatizaciji osjećaju se još i danas. Zamrlo i posustalo hrvatsko gospodarstvo nikako se ne oporavlja. U nekom obliku rada na crno kreće se danas u Hrvatskoj četiristotinjak tisuća ljudi koji dijelom rade neprijavljeni ili dio plaće primaju ispod stola, koji su prijavljeni na minimalnu plaću, koji rade prekovremeno, ali im se plati na crno. Tako i nepošteni poslodavci postaju nelojalna konkurencija poštenim pa ih ili tjeraju u propast ili u sivu ekonomiju.

Koliko puno posla imaju danas sindikati u Hrvatskoj?! No tu često zapinje na birokratiziranim sustavima ili na sindikatima koji se radije bave trgovinom, izletima, sindikalnim zabavama ili su u rukama poslodavaca ili politike. Nerijetko su sindikalne podružnice u poduzećima kadrovski slabe ili ih poslodavac ne doživljava ozbiljno jer surađuje ili pregovara sa vodstvom sindikata na granskoj razini.

Stoga mi u Nezavisnim hrvatskim sindikatima posebnu pozornost posvećujemo jačanju sindikata u poduzeću, bez obzira radi li se o podružnicama kao dijelovima granskih sindikata ili autonomnim sindikatima poduzeća. Cilj nam je s druge strane sve obrazovanijih i pripremljenijih menadžera postaviti vrlo osposobljene sindikalce sa visokim razinama znanja i sposobnosti.
Pri tome se rukovodimo načelom supsidijarnosti i viša se razina ne miješa u poslove i obveze niže, osim onda kad to niža zatraži ili je na višu razinu prenijela ovlasti.
Tako smo u stanju bolje promicati i štititi interese svojega članstva i bolje mu služiti.
U društvu bremenitom problemima i narušenog povjerenja, gdje se sve manje pozornosti posvećuje konkretnom čovjeku u potrebi i njegovim pravima trudimo se promicati već pomalo gurnutu u stranu ideju i potrebu za solidarnošću i socijalnom pravdom.
U društvu u kojem su se gotovo potpuno istrošili i “ofucali” pojmovi poput “socijalnog dijaloga” i “socijalnog partnerstva” pokušavamo ih tumačiti i pristupamo im na autentičan, izvoran način. I pri tome imamo mnoštvo problema jer na tim područjima ne pristajemo na kompromise ili biti ukrasima demokracije.

Budući smo politički potpuno neovisni to nam daje prigodu slobodno istupati, jer ni prema političkim strankama ni prema poslodavcima nemamo nikakvih obveza, osim prema svojem članstvu.
Pri tome svoje obveze doživljavamo i prihvaćamo puno šire, kao društvene obveze, jer ako i sindikat po određenju ima društvenu dimenziju djelovanja za opće dobro, onda ni mi ne možemo i ne smijemo djelovati drukčije.
Djelujući i u Gospodarsko-socijalnom vijeću i u Nacionalnom vijeću za konkurentnost, kao i kroz mnoge javne nastupe, konferencije za novinare i slično trudimo se biti dostupni svima i uistinu služiti općem dobru, služiti konkretnom čovjeku, a ne filozofski zamagljenim “višim ciljevima” koji čovjeka sa svim njegovim odrednicama, problemima i potrebama sa svojih visina jednostavno više ne primjećuju ili ne prepoznaju kao onoga koji im određuje i samu bit, samu svrhu postojanja.
Naši sindikati, njihovi članovi, ali i mnogobrojni građani to znaju i pomažu nam biti to što jesmo i takvi kakvi jesmo – Nezavisni hrvatski sindikati. Drago nam je da ste posjetili naše stranice i nadamo se kako ćete na njima naći nešto zanimljivo i korisno za sebe. Pišite nam, zovite nas telefonom, posjetite nas, zaustavite na ulici sa svojim pitanjima, primjedbama, prijedlozima, problemima. Vjerojatno na sve nemamo odgovor, ali imamo volju pomoći, informirati ili barem saslušati. U našem nas poslu uvijek vodi zauzetost za solidarnost i socijalnu pravdu

Nezavisni hrvatski sindikati
Trg Francuske Republike 9/V
10000 Zagreb, Hrvatska
tel: (01) 3908 620
fax: (01) 3908 621
e-mail: nhs@nhs.hr

Za otvaranje datoteka objavljenih u PDF-u morate imati Acrobat Reader. Za download, kliknite na logo.