Novosti

21. 07. 2020.

150 godina djelovanja Sindikata grafičara i medija

Stoljeće i pol kontinuiranog rada

U petak, 24. srpnja 2020. godine, Sindikat grafičara i medija, koji je udružen u Nezavisne hrvatske sindikate, obilježit će 150 godina svojeg postojanja. U nastavku prenosimo sažetak djelovanja ovog sindikata, od njegovog osnivanja, djelovanja u različitim državama do današnjeg dana.

Sindikat grafičara i medija najstariji je sindikat na ovim područjima Europe, s tradicijom jednog i pol stoljeća kontinuiranog rada.

 

Počeli smo djelovati u vrijeme kad se Hrvatska još izvlačila iz feudalizma. Radić, Tito, Tuđman… i svi drugi za koje se smatra da su obilježili našu noviju povijest, tada se još nisu ni rodili. Promijenili smo pet odnosno šest država, preživjeli svjetske ratove i radili u različitim društvenim sustavima. Stoga smo zaista bez opterećenja da nas se poistovjećuje s bilo kime, ili s nečijim vremenom, osim s nama samima.

 

Sve to vrijeme nismo opstali samo sebe radi, već zato što su radnici naše djelatnosti imali potrebu udružiti se i štititi svoje interese. Najbolji dokaz rada i potrebe našeg sindikata jest naša povijest. Nema boljeg dokaza naše budućnosti od kontinuiteta naše prošlosti.

 

Pogledati kraj vijesti za prikaz lentePogledati kraj vijesti za prikaz lente

 

Osnivanje 1870. godine


Organiziranje tipografskih radnika počelo je paralelno s bujanjem tiskarske djelatnosti na hrvatskim prostorima oko 1850. godine. No, to organiziranje u formalno pravnom smislu nije imalo legitimitet i bilo je uglavnom tajno i neformalno. Konačno nakon dvadeset godina uporne borbe za legalizaciju svog rada, gotovo tajni članovi društva postigli su da 4. srpnja 1870. Zemaljska vlada u Zagrebu odobri Pravila društva koja su potvrđena odlukom središnje vlade u Pešti (Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine uređeno je da Zemaljska vlada u Zagrebu bude podređena Pešti) i moglo je započeti njegovo legalno utemeljenje.

 

 

Dragutin Kale, prvi predsjednik Hrvatskog tipografskog društvaDragutin Kale, prvi predsjednik Hrvatskog tipografskog društva

 

 

Tako je 24. srpnja 1870. godine u gostionici K staroj lipi uz nazočnost oblasnog povjerenika, a to je bio poznati hrvatski književnik August Šenoa, održana utemeljiteljska skupština na kojoj su usvojena Pravila društva izabrana upravna tijela i prvi predsjednik društva Dragutin Kale.

 

 

 

Prva pravila Hrvatskog tipografskog društvaPrva pravila Hrvatskog tipografskog društva

 

 

 

Utemeljenjem Hrvatskog tipografskog društva 1870. godine i legalizacijom  njegova rada u povijesnom smislu dogodile su se za sindikalni pokret na ovim prostorima dvije vrlo važne stvari:

 

- Utemeljena je prva radnička interesna organizacija - sindikat čiji je rad legaliziran odlukom nadležnog tijela državne vlasti. Utemeljenjem Hrvatskog tipografskog društva kao interesne radničke organizacije i legalizacijom njegova rada, utemeljen je prvi radnički sindikat u ovom dijelu Europe čiji je rad legaliziran.

- Činom usvajanja Pravila na utemeljiteljskoj skupštini društva, usvojena su pravila o unutarnjoj organizaciji koje je donijelo njezino najviše tijelo i koja predstavljaju prvi legalni formalno pravni akt jedne radničke interesne organizacije na ovim prostorima. Važnost ovog čina je u tomu što su Pravila tipografskog društva za međusobno podupiranje i naobraženje u Zagrebu ustvari prvistatut sindikata na ovim prostorima. Bez obzira na to što se iz naslova to eksplicite ne iščitava, Pravila imaju u velikoj mjeri obilježje suvremenih sindikalnih statuta, poglavito se to vidi u članku 5. Pravila koji govori o slobodi istupanja iz društva te o prestanku prava i obveza člana (Iztup iz društva slobodan je svakome članu. Isti gubi sva prava na ikakove daljnje tražbine). Važno je i da su Pravila bila jamac unutarnje slobode i demokratskog života društva, što će se pokazati u  aktivnostima neposredno nakon osnivanja društva.

 

Prvi štrajk


Događanja oko društva početkom 1872. godine potvrdila  su tezu da je u naslovu Pravila (čitaj Statuta) pored proklamiranog humanitarnog i kulturnog djelovanja sadržan i kontekst sindikalnog djelovanja. Većina se zalagala za reguliranje naukovanja posebnim pravilnikom, te za formiranje Blagajne za podupiranje žrtvom postalih sudrugova, tj. za formiranje štrajkaškog fonda, kao i da se Društvo proširi novim članovima iz provincije. Uz to, pojavila se i inicijativa za izradu novoga cjenika rada. Poslodavci su nastojali svim silama razbiti Društvo iznutra, a prvi se na udaru našao agilni i napredni Dragutin Kale. Zagrebački tipografi odlučili su nastaviti rad prema već zacrtanom programu, na je nakon posljednje potvrde na izvanrednoj skupštini 17. prosinca 1871., već sljedećeg dana Osnova novoga cjenika predana poslovođama, sa zahtjevom da do 26. prosinca dostave svoj odgovor.

 

Štrajkaši u zatvoru, siječanj 1872.Štrajkaši u zatvoru, siječanj 1872.

Poslovođe i vlasnici tiskara taj su Cjenik rada prihvatili kao provokaciju, tako da i nisu uputili nikakav odgovor, već su u njihovo ime to učinila tadašnja građanska glasila. Ton je bio negativan i identičan, i Vlade i opozicije i narodnjaka. Tako su u sklopu ovih događanja tadašnje Narodne novine 20. prosinca 1871. godineobjavile su da: Zagrebački slagari spremaju „strike“. Slagari svih tiskarnah zagrebačkih predali su sporazumno posjednikov tiskarnah „prošnju“, da jim ocjenik od nove godine povisi… ako jim se ova tražbina drage volje ne izpuni, odlučili su od nove godine upotrijebiti silovito sredstvo “stricka“. To se i dogodilo, Društvo je organiziralo prvi štrajk koji je trajao od 13. do 21. siječnja 1872. godine. U četiri od pet zagrebačkih tiskara (Hartman, Albrecht, Dionička, Hühn, Zemaljska) tipografi su, iskazavši dotad neviđenu hrabrost, svi jednostavno dali otkaze. Štrajk nije završio bez bezazlenih posljedica jer organizatori štrajka su završili u zatvoru, a rad društva je privremeno zabranjen. Ipak ciljevi su znatno ostvareni, s obzirom da je s krajem štrajka Dragutin Kale pušten iz zatvora da potpiše novi cjenik u kojem je stajalo da će se pristupiti njegovim izmjenama i dopunama ukoliko u Beču i Budimpešti budu uvedeni novi cjenici. Kako je ubrzo uslijedila izmjena cjenika u Beču i Budimpešti u travnju iste godine potpisan je novi cjenik u kojem je utvrđeno 10 satno radno vrijeme i stalna plaća. Ovdje je veoma važno napomenuti odredbu iz cjenika kojom se stalna plaća prepušta uzajamnom sporazumijevanju. Ovo je prvi slučaj u povijesti na ovim prostorima da se uzajamno sporazumijevanje radnika i poslodavaca upotrebljava kao alat za uređenje radnih odnosa. Danas je to kolektivno pregovaranje.

 

Razdoblje do prvog svjetskog rata


Nastavak razdoblja od utemeljenja do prvog svjetskog rata karakterizira programsko uređenje, regionalno širenje i organizacijsko jačanje tipografske udruge u interesnom smislu. Naime,  europski sindikati svoja programska, ideološka i strateška opredjeljenja su crpili iz socijaldemokracije i socijaldemokratskih organizacija. U hrvatskom slučaju je kronološki obratno. Interesna radnička organizacija odnosno sindikat (misli se baš na Hrvatsko tipografsko društvo) utemeljena je i imala je već dvadeset-godišnje iskustvo djelovanja prije pojave prvih socijaldemokratskih organizacija na ovim prostorima. S obzirom na socijalnu atmosferu u ovom razdoblju društvo je osiguralo dovoljno manevarskog prostora da udovolji nametnutim uvjetima za djelovanje na čiju promjenu ne može utjecati, a da istodobno ne zanemari da je i po Pravilima društva interesna radnička organizacija.

 

Vodstvo Hrvatskog tipografskog društva zaključilo je da bez svoga stalnoga glasila neće biti moguće ozbiljnije širiti radnički pokret i boriti se za prava radnika. I doista, u ožujku, 1884. godine, pojavila se Tipografija. Međutim, izašla su svega četiri broja, jer su nastale podjele u ocjeni uređivačke politike. Dvije godine kasnije tiskan je prvi broj lista Radnički glasnik, koji iznosi teške higijenske uvjete rada tipografskih radnika u zagrebačkim tiskarama. Uz to, list je obavio još jedan značajan posao: njegov novinar ide od jedne do druge tiskare i utvrđuje koliko članova ima Hrvatsko tipografsko društvo: od ukupno 117 zaposlenih tipografa u gradu Zagrebu, samo njih 77 su članovi društva (broj bi bio i veći ali tada su nova Pravila zabranjivala dotok novih članova).  Godine 1898. izlazi prvi broj glasila Hrvatski tipograf, sa sljedećim sloganom: „Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.“ U njemu su registrirana najvažnija društvena gibanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

 

Uz humanitarno i kulturno djelovanje društvo je i dalje provodilo i industrijske aktivnosti u svrhu promicanja prava i standarda tipografskih radnika, poput drugog velikog štrajka 1892. godine. Društvo se početkom 1906. godine, uspjelo izboriti za novi cjenik (tarifni pravilnik) –Cjenik za knjigotiskarske pomoćnike u Hrvatskoj i Slavoniji (za period 1. I. 1906. – 31. XII. 1913.), a uslijedila je teška borba za njegovu primjenu, a posebno je teško bilo u provinciji. Svojim djelovanjem i postupnim, ali kontinuiranim regionalnim širenjem radnici tiskarske djelatnosti organizacijski okupljeni u Hrvatskom tipografskom društvu kod zemaljskih vlasti u Zagrebu postigli su status nezaobilaznog socijalnog čimbenika i jamca socijalnog mira.

 

Između dva svjetska rata


Raspadom Austro-Ugarske monarhije i nastankom Države Slovenaca, Hrvata i Srba ponovo počinju djelovati zabranjeni radnički sindikati i obnavlja se Opći radnički savez (ORS) u čijoj relaciji odnosa Tipografska organizacija prepoznaje centralističko uređenje sindikata te vidi opasnost za autonomiju i kolektivni identitet organizacije, pa 28. listopada 1918. godine saziva svoje Cjenično povjerenstvo i ORS proglašava „tuđom i stranom strukovnom organizacijom“.

 

Istodobno se vode razgovori s ostalim tipografskim organizacijama u novoj državi o ujedinjenju svih tipografskih organizacija. Nakon usuglašavanja stavova s tipografskom organizacijom Slovenije na izvanrednoj glavnoj skupštini Hrvatskog tipografskog društva donesena je Rezolucija o ujedinjenju svih tipografskih organizacija u novoj državi u Savez grafičkih radnika i radnica Jugoslavije. Kongres ujedinjenja grafičkih radnika iz cijeloga Kraljevstva SHSodržan je u Zagrebu, 6, 7. i 8. prosinca 1920. godine. Ovaj potez hrvatskih tipografa zorno pokazuje promišljanje prostora djelovanja i prepoznavanje globalnog zajedničkog interesa. Ovdje svakako treba spomenuti aktivnosti hrvatskih grafičara u SGRJ čijom zaslugom se, unatoč pokušajima centralizacije kolega iz Srbije i BiH, uvodi federalni ustroj u tu sindikalnu organizaciju, kojim podružnice dobivaju znatno veću autonomiju u svom djelovanju, a što je i potvrđeno na izvanrednom kongresu 1933. godine.

 

Dom sindikata grafičara otvoren 1938. godine; današnje sjedište SindikataDom sindikata grafičara otvoren 1938. godine; današnje sjedište Sindikata

Za ovo razdoblje je nezaobilazna aktivnost hrvatskih grafičara oko pregovora za možemo reći granskikolektivni ugovor koji je potpisan između Saveza grafičkih poduzeća Jugoslavije i Saveza grafičkih radnika/ca Jugoslavije u Zagrebu 5. srpnja 1940. godine te njihova borba za njegovo priznanje na teritoriju banovine hrvatske. Nakon upornih pregovora i prijetnji industrijskim akcijama grafičari su postigli da znatan dio odredaba spomenutog kolektivnog ugovora bude prihvaćen od banovinske vlade s obvezom primjene na cijelom teritoriju Banovine Hrvatske. To je bio posljednji kolektivni ugovor kojeg je potpisao neki samostalni hrvatski sindikat do 1990. godine.

 

Drugi svjetski rat


Uspostava Banovine Hrvatske dočekana je u sindikatima s oduševljenjem, jer se očekivalo da će biti više prostora za slobodno sindikalno djelovanje. Međutim, već 1. rujna 1939. godine Hitlerova Njemačka napada Poljsku i time započinje Drugi svjetski rat.

 

Spašavale su se materijalne tekovine organizacije. Sindikatu je prijetila smrt. Dana 1. travnja 1941. g. izašao je posljednji broj Grafičkog radnika, kao glasila SGRJ-a, a ista je sudbina uskoro zadesila i Grafički vjesnik, list savezne organizacije grafičkih radnika u Banovini Hrvatskoj. Dana 10. travnja iste godine uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Ubrzo je uslijedila »reorganizacija« sindikalne organizacije grafičara Hrvatske: 21. travnja 1941. g. održana je sjednica Upravnog odbora dotadašnje podružnice. Rad nove uprave bio je pod stalnim nadzorom vlasti. U toku prosinca uslijedilo je masovno hapšenje grafičara, a i brisanje mnogih političkih sumnjivih članova grafičke organizacije. Mnoge su kartice iz bogate kartoteke grafičara u to doba nestale. Nema ni zapisnika o radu grafičke organizacije poslije 10. studenoga 1941. godine. Izlazi jedino Hrvatski Grafički Radnik, koji u broju od 12. srpnja piše: »Neka svaki onaj, već prije same pomisli da bi kritizirao rad uprave ili pri davanju direktiva, ima uvijek na umu, da ovu upravu, koja se danas nalazi na čelu organizacije, nije biralo ni postavilo članstvo, pa je, prema tomu, ono neće i ne može niti rušiti.«


S druge strane u toku antifašističke borbe od 1941. do 1945. radile su mnoge „ilegalne“ tiskare u Zagrebu i diljem Hrvatske, a čak 73 člana Sindikata grafičara dalo je svoj život u antifašističkoj borbi. 

 

U listopadu 1944. godine, na inicijativu CK KPH, u Topuskom je formirana Sindikalna komisija Hrvatske – a zadaća joj je bila da počne obnovu sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. I doista, 11. travnja 1945. godine u Splitu je održana Prva zemaljska konferencija za Hrvatsku, a prisustvovalo joj je 180 delegata-radnika i namještenika iz raznih tvornica s oslobođenih područja Hrvatske.

 

Od 1945. do 1990.


U Beogradu je, 25. veljače 1945. godine, u Radničkom domu, uz prisustvo oko 600 grafičkih radnika i namještenika, utemeljen Savez radnika i namještenika grafičke industrije Jugoslavije, u koji su bili uključeni i radnici u novinskim i izdavačkim poduzećima, a njegov prvi Sekretarijat osnovan je za Hrvatsku, 10. lipnja 1945. godine. Cijela 1947. i 1948. godina protječu u natjecanjima tiskarskih tvrtki među sobom – tko će više, bolje i kvalitetnije raditi.

 

U Štampariji novina u Zagrebu 1947. godineU Štampariji novina u Zagrebu 1947. godine

Prvi zemaljski kongres Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije – za Hrvatsku – održan je od 26. do 28. svibnja 1946. g. u Radničkom domu u Zagrebu. To je bilo razdoblje organizacijskog sređivanja i dobrovoljnog učlanjivanja u Jedinstvene sindikate. U njih su pristupali radnici i namještenici koji nikada nisu bili sindikalno organizirani, jer su dolazili sa sela, kao i dio članova svih ranijih sindikata različitih političkih orijentacija. Zanimljivo je da je sve do 1964. godine dobrovoljnost učlanjivanja u sindikat stvarno funkcionirala, a da početkom 1947. godine oko 25 posto radnika i namještenika nije spadalo u stalno plaćajuće članove sindikata.

 

Mnogi će reći da je razdoblje druge Jugoslavije za Sindikat grafičara i sindikalnu djelatnost i nije bilo povoljno. Organizacija sindikata bila je ustrojena odozgo prema dolje, na način da su niži oblici organiziranja uglavnom bili logistika višim oblicima. U takvim okolnostima i u takvoj socijalnoj atmosferi sindikat kao interesna organizacija bio je znatno pojmovno eliminiran. Prema ideološkom konceptu društva pretvoren je u društveno političku organizaciju, kojoj je bio zadatak realizirati program partije u svijetu rada. Imajući iza sebe 75 godina sindikalnog djelovanja na promicanju prava i standarda svojih članova, suočeni s nerazumnom pretvorbom sindikata i rigidnošću nadolazećeg sustava, Mjesni odbor sindikata grafičkih radnika Zagreba u srpnju 1945. godine podnosi kolektivnu ostavku. No i u takvim okolnostima grafičari su uspijevali ustrajati na korištenju minimuma prostora kojeg je sistem dopuštao sačuvati svoju sindikalnu bit i kolektivni identitet što potvrđuju akcije i odluke tijela sindikata.

 

Značajne rezultate Sindikat grafičara postigao je u periodu 1948.-49. godine, i to u organiziranju radničke opskrbe: u Zagrebu su otvorena tri radničko-službenička restorana, a zagrebački su kolektivi osnovali još pet novih ekonomija. U unutrašnjosti Hrvatske grafička su poduzeća organizirala ishranu svojih radnika i službenika, i to u zajednicama s ostalim poduzećima, odnosno ustanovama, a bila je otvorena i jedna radnička ambulanta. U tome razdoblju je 540 učenika polazilo neku od grafičkih škola, od čega su njih 224 bili polaznici Grafičke škole u Zagrebu (54 od njih bile su učenice).

 

Uvođenje u život Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva, što ga je Narodna skupština FNRJ donijela u lipnju 1950. godine, imalo je bitnog odraza i na položaj sindikata. Neki su smatrali da će uvođenje samoupravljanja imati negativan rezultat u proizvodnji. Međutim, prvi rezultati nisu na to upućivali. Naprotiv, godišnji plan za 1951. godinu je u Hrvatskoj ostvaren po opsegu na 104%, a po vrijednosti sa 108%. Krajem 1952. godine uslijedilo je – u vezi s Uredom o raspodjeli plaća i zarada radnika i službenika privrednih poduzeća – izrađivanje prvih tarifnih pravilnika u poduzećima grafičke industrije. Prvi puta kod nas, a i u svijetu, u poduzećima radnici su sami sebi trebali odrediti plaće.

 

U to doba pojedini sindikati, pa i Sindikat grafičara Hrvatske, težište svoje aktivnosti usmjeravaju na razvijanje neposrednog samoupravljanja u poduzećima. Osnivaju se ekonomske jedinice kao oblici neposrednog učešća radnika u upravljanju poduzećima. Radnici iznose svoje prijedloge rješenja, svoja gledišta i stavove, i dostavljaju ih nadležnim državnim organima. Bilo je pri tome puno voluntarizma i lutanja, traženja u praksi nove pozicije i uloge sindikata. Zbog toga je, 1963. godine, došlo do reorganizacije sindikata – od vrha, prema »dolje«.

Godina 1960. nije ostala dobrom u povijesti ovom Sindikatu, jer tada mu je nacionalizirana većina nekretnina, koje je desetljećima doprinosima članova vrijedno stjecao i nije ih dobio natrag. Sindikatu ostaje samo jedan dio Doma Sindikata grafičara u Zagrebu na adresi Brešćenskoga 4 odakle djeluje i danas, te manji Dom u Osijeku. 

 

Kongres Saveza sindikata Hrvatske, 1974. godine, označio je novi pristup ulozi sindikata u društvu. Ocijenjeno je da tadašnja organiziranost sindikata ne odgovara potrebama izgradnje samoupravno udruženog rada, da vodi sindikate općenitosti i površnosti u radu. Zbog toga se napušta organiziranje sindikata u šest cjelina i osniva 16 posebnih sindikata, među kojima i Sindikat radnika grafičke, izdavačke i informativne djelatnosti (14. XI. 1974. g.), a od tada i formalno datira poveznica između tiskanih i ostalih medija koja se u organizaciji sindikata ponovno realizira i danas. Zanimljivo da je samo Gradski odbor Sindikata grafičara Zagreba – od 1979. do 1983. godine – održao ukupno 39 svojih sjednica, na kojima su dominirale veoma krupne teme iz privrednog i društvenog života Zagreba. Sindikat radnika u grafičkoj, izdavačkoj i informativnoj djelatnosti Hrvatske održao je 22. rujna 1982. godine u Zagrebu svoju III. skupštinu, na kojoj je konstatirano da je u okviru toga Sindikata organizirano 227 osnovnih organizacija (podružnica), sa 30.233 člana (u 10 zajednica općina).

 

Samostalna Republika Hrvatska


Od skupštine Sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske održane 26. ožujka 1990. godine započinje ideološko očišćenje sindikata i njegovo ponovno programsko i strateško osamostaljenje te pripremanje za učlanjenje u međunarodnu asocijaciju grafičkih radnika. I u ovom razdoblju po aktivnostima i učincima grafičari se mogu uzeti kao prethodnica sindikalnog pokreta.

 

List "Grafičar" kontinuirano izlazi od 1. svibnja 1992. godineList "Grafičar" kontinuirano izlazi od 1. svibnja 1992. godine

 

Štrajkovi protiv surove pretvorbe

Prethodno je na svojoj Prvoj skupštini, 27. lipnja 1991. godine, Samostalni sindikat radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske donio je odluku o istupanju iz članstva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. U 1992. i 1993. godini bilo je nekoliko većih prosvjeda grafičkih radnika, a i štrajkova od kojih su najveći odjek u javnosti imali oni u Slobodnoj Dalmaciji (zbog odugovlačenja i odbijanja postupka pretvorbe - započeo 29. XII. 1992. i trajao sedam dana, a tada ni list nije izlazio), te u Mladosti (zbog upropaštavanja toga poduzeća, otpuštanja radnika i neisplate zaostalih plaća - trajao 11 dana – od 27. IV. do 7. V. 1993. g.). U Hrvatskoj, nakon ratnih razaranja, i to ne samo kuća i materijalnih dobara, već razaranja socijalnog bića čovjeka, vladajuća struktura, stvorena na ruševinama rata, stvorila je kult trgovine i šverca, umjesto kulta rada i proizvodnje. Poremećaj vrijednosnog sustava posljedično stvara bolesnu svijest nacije i uništava svako progresivno razmišljanje, koje izmiče pred bolesnim kultom. Stoga ne čudi da je kao potvrda takve krize slijedio i veliki dvodnevni štrajk 3150 radnika Tiska, započet 21. travnja 1999. g., a kojim štrajkom je doslovce spašena ova kompanija nakon čega je u njezinom stečajnom postupku izvršeno restrukturiranje i uspješan nastavka rada i povrat dugova nastalih kriminalnim malverzacijama prethodnog rukovodstva.

U posljednjih dvadesetak godina u cilju zaštite plaća i materijalnih prava, kolektivnih pregovora i očuvanja tvrtki, ovaj Sindikat je organizirao više od 50 industrijskih akcija, od referenduma, najave štrajka, pa i u konačnim nužnim slučajevima i provedbe štrajkova u trajanju od nekoliko sati do mjesec dana.  

 

Kolektivni ugovori

Kako su potpisali zadnji kolektivni ugovor na ovim prostorima 1940. godine, tako su u izrazito nepovoljnim uvjetima za kolektivno pregovaranje među prvima potpisali i samostalni granski kolektivni ugovor u Republici Hrvatskoj 1992. godine. Prvi Kolektivni ugovor za grafičku djelatnost potpisan je 2. XII. 1992. godine, upravo između ovog Sindikata i Hrvatske gospodarske komore. Hrvatska gospodarska komora gubi svoj obvezni karakter u okviru granskih udruga te slabi sektorsko pregovaranje, pa stoga i sklopljeni sektorski kolektivni ugovor prestaje važiti kao obvezujući. No traže se druga rješenja, 14. lipnja 1997. godine sklapa se Kolektivni ugovor za tiskarsku djelatnost s udrugom poslodavaca Hrvatski grafičar primjenjiv na dio poslodavaca članova te udruge, te je ovaj kolektivni ugovor vrijedio do prestanka aktivnog rada te udruge poslodavaca 2008. godine.

 

Imajući u vidu slabljenje organiziranosti na razini udruge poslodavaca Sindikat već dva desetljeća uporno i vrijedno sklapa kolektivne ugovore na razini poslodavca tako pokrivajući većinu svojih članova zaštitom prava kolektivnim ugovorom. 

 

Današnja organizacija i odgovori na izazove budućnosti


U Domu Sindikata grafičara u Zagrebu, 17. lipnja 1995. godine, održan je Prvi kongres u današnjem obliku rada našega ovoga Sindikata, a kome je prisustvovalo 80 opunomoćenih delegata. Novim Statutom promijenjen je naziv iz Samostalnog sindikata u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske u Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, odnosno u skraćeni naziv Sindikat grafičara. Od tada, pa do danas, svake četiri godine održavaju se redoviti kongresi Sindikata grafičara Hrvatske, podnose izvještaji o radu u proteklom mandatnom razdoblju, usvajaju programi rada za sljedeće četiri godine i biraju rukovodeća tijela Sindikata.

 

 

7. Kongres i otvaranje u Sindikat svih medija, 27. rujna 2019.7. Kongres i otvaranje u Sindikat svih medija, 27. rujna 2019.

 

Na posljednjem 7. Kongresu, 27. rujna 2019., Sindikat potvrđuje brze promjene tehnologija, povezivanje s ostalim medijima i promijene radnih odnosa, te se sadržajno i organizacijski otvara svim radnicima u djelatnostima vezanim uz sve medije i usluge. Novi naziv sindikata u svakodnevnoj upotrebi postaje Sindikat grafičara i medija. Sve to čini u nastojanju da, kao i prvih stoljeće i pol, ostane spreman odgovoriti na izazove budućnosti. 

 

Sindikat grafičara i medija