Novosti

14. 08. 2005.

25. obljetnica NSZZ «Solidarnošć»

U Gdanjsku, na proslavi 25. obljetnice legendarne poljske sindikalne središnjice NSZZ «Solidarnošć» bio sam, po pozivu, među gostima i uzvanicima i to kao jedini predstavnik hrvatskih sindikata.

Svečani, 18. kongres i događanja oko njega, obilježja NSZZ «Solidarnošć», gotovo na svakom koraku svečarski okićenog ponosnog Gdanjska pokazuju kako i danas, u suvremenoj Poljskoj taj simbol «Solidarnošć» i dalje živi.
I teško ćemo pronaći bilo koga tko se pri spomenu Poljske neće gotovo automatski prisjetiti legendarne sindikalne udruge iz 80-tih godina prošloga stoljeća i njene uloge u stvaranju nove, od partijskog jednoumlja slobodne Poljske. Tijekom godina bila je simbol borbe poljskoga radništva za solidarnost, slobodu i socijalnu pravdu. Bilo je to vrijeme kada su u poljskom narodu suživjele krilatice. «Nema dostojanstva bez «Solidarnošći». Nema slobode bez «Solidarnošći». Nema solidarnosti bez «Solidarnošći». Uz asocijacije na NSZZ «Solidarnošć» svakako ide i lik njenog legendarnog sindikalnog vođe, Lecha Walese.
U političkom se smislu NSZZ «Solidarnošć», koja je od sindikalne središnjice u tim 80-tim godinama prerasla u snažan pokret, svakako može smatrati simbolom i zaštitnikom borbe protiv komunističkog dogmatizma i jednoumlja. I ta poruka seže daleko šire od poljskih granica.U samom pak sindikalnom smislu nameće se usporedba NSZZ «Solidarnošći»sa sindikatima iz Velike Britanije i njihovom borbom za radnička prava, još tamo na kraju 19. stoljeća.

Pokuša li se gledati kroz povijest treba spomenuti kako početkom 20. stoljeća Poljska nije imala razvijen sindikalni pokret. Između 1. i 2. svjetskog rata razvilo se u Poljskoj više stotina malih sindikata, bolje rečeno sindikalnih, radničkih pokreta, a razlikovali su se po sindikalnoj i političkoj orijentaciji. Na pragu 2. svjetskog rata, a pod naletom komunističke internacionale Sindikalni pokret «Poljska» uspio je ujediniti nekoliko udruga i to je vrijeme njegova snaženja i širenja njegova utjecaja u Poljskoj. Završetkom 2. svjetskog rata, u Poljskoj je, kao i u svim socijalističkim zemljama (kao i bivšoj Jugoslaviji) dolaskom komunističke partije na vlast «došla na vlast i radnička klasa» (kako su objašnjavali) te tako ona prestaje biti oponent vlasti. Sindikati su tako podjarmljeni i stavljeni pod nadzor i u službu komunističke partije. Time su postali jedan od oslonaca totalitarnog režima u Poljskoj. Sve su sindikalne udruge tada nacionalizirane i centralizirane u «Središnji sindikalni odbor» (kako su ga nazivali komunisti). Tu prestaje briga za same radnike, za članove sindikata, a sindikalni vođe služe interesima komunističke partije, u potpunosti joj podredivši sindikate.
No, očito je nešto klijalo u Gdanjsku svih tih poratnih godina, nešto što je zasađeno na njegovoj slavnoj stoljetnoj tradiciji. Taj je grad sa svojom lokacijom na križanju europskih trgovačkih puteva bio stoljećima susretište kultura, nacija, religija i jezika. Tu su se uz Poljake skrasili Nijemci, Nizozemci, Francuzi, Skandinavci i mnogi drugi. I svi su grad nazivali i doživljavali svojom domovinom, svojim domom. Gdanjsk se razvio u grad i simbol tolerancije i ljubavi za slobodu. U svojim je zlatnim godinama Gdanjsk bio jedan od najmoćnijih i najbogatijih gradova Europe. Izvorište te snage bilo je prvenstveno u trgovini, a tako zarađeno ulagalo se u razvoj znanosti i umjetnosti.

I upravo je tu, pucnjima sa njemačkog ratnog broda Schleswig-Holstein, u zoru 1. rujna 1939. godine započeo 2. svjetski rat. Grad je strašno stradao u tome ratu i nakon rata je ponovno naseljavan, posebno sa izbjeglicama iz istočnih regija prijeratne Poljske, a koje su uključene u sastav Sovjetskog Saveza. I koliko god teško bilo, tako strašno ranjenom Gdanjsku obnoviti nekadašnju moć i slavu, ipak je s godinama postalo jasno kako je duh grada preživio i osjemenivši pridošle, nanovo uzdigao hrabrost i opredijeljenost za slobodu i pravdu. Iako i sam dobro i snažno pritisnut čvrstom čizmom, ostavši s onu stranu «željezne zavjese», ipak je čini se taj, nikad ugušeni stoljetni duh, upravo u Gdanjsku začeo snažan otpor protiv totalitarnog režima. I bez obzira na sve progone i žrtve, u poznatom liku NSZZ «Solidarnošć» izdržao do kraja, postavši u međuvremenu svjetski prepoznatim simbolom otpora protiv totalitarizma, neslobode i ugroženih radničkih i ljudskih prava.
Solidarnošć

Temeljni kamen u vremenu stvaranja novog identiteta Gdanjska svakako predstavlja 1970. godina. U prosincu 1970. val socijalnih prosvjeda, nemira kombiniran sa uličnim demonstracijama zahvatio je Obalnu Regiju. Prosvjed su grubo ugušili milicija i vojne jedinice. Tada je u Gdanjsku i Gdinji ubijeno najmanje 27 građana, a nekoliko stotina ih je ranjeno. Ti su događaji nadahnuli i velikog poljskog režisera, Andrzeja Wajdu za snimanje filma «Čovjek od mramora». Te su sedamdesete svjedočile začecima stvaranja demokratske oporbe u Poljskoj, Gdanjsk je postao plodno tlo za «Pokret za zaštitu ljudskih i građanskih prava», «Pokret Mlada Poljska», i «Odbor za obranu radnika». Godine 1978. formirani su i Slobodni sindikati Obalne regije. Oni su udahnuli duh generaciji iz kolovoza 1980. Na navozima brodogradilišta u Gdanjsku započela su i komemorativna obilježavanja prosinačkih događanja iz 1970. Budući su upravo cenzura, nadzor i monopoliziranje glasila i informacija bili jedni od osnovnih alata za društvenu manipulaciju i indoktrinaciju, bilo je važno započeti izdavanje neovisnih glasila što je i započelo tijekom sedamdesetih godina. Pokret Mlada Poljska izdaje «Bratniak», a Slobodni sindikati «Robotnik». Uz njih, mnoge su ilegalne izdavačke kuće izvan Gdanjska prodrle u poljsko društvo sa svojim vlastitim izdanjima. Sljedeći značajan događaj svakako je predstavljao i izbor poljskog kardinala Karola Wojtyle za Papu. Riječi koje je prigodom svoje posjete Poljskoj 1979. godine izgovorio Ivan Pavao II svakako su ohrabrile poljski narod u osjećaju snage i vjere u ispravnost njegove borbe za slobodu i socijalnu pravdu.

Dana 14. kolovoza 1980. radnici brodogradilišta «Lenjin» u Gdanjsku započinju sa štrajkom. Uz poznate zahtjeve koje je tom prigodom izrekao legendarni vođa NSZZ «Solidarnošć», Lech Walesa, bio je tu i zahtjev štrajkaškog odbora za povratak Anne Walentynowicz na posao, uz ponovni spomen prosinačkih žrtava iz 1970. tražena je i zaštita štrajkaša od progona i povećanje plaća. Poučeni događanjem u prosincu 1970. štrajkaši su odlučili ne izaći na ulice, već ostati u brodogradilištu. Nekoliko dana kasnije štrajk se proširio. I sve ostalo je povijest, svima nam dobro znana. Zbog toga je bilo časno biti predstavnikom hrvatskih sindikata na Svečanom kongresu NSZZ «Solidarnošć», kojim je obilježena i njegova 25. obljetnica.

Susret sa Lechom Walesom i mnogim drugima svakako je poseban događaj. Predati im darove i uputiti iskrene čestitke u ime Nezavisnih hrvatskih sindikata i udruženih sindikata, bila je posebna čast i zadovoljstvo.

Posebno valja pripomenuti kako je aktualni predsjednik NSZZ «Solidarnošć» nakon završetka Kongresa i za tu priliku posebno napisanog i skladanog scenskog događanja, a prije početka svečanog prijema, otišao među radnike u brodogradilište. Tako je i zakasnio na prijem za uzvanike i goste koji je organizirao, ali, kako je u pozdravu okupljenima i isprici zbog kašnjenja rekao, radnici su ga te noći čekali u brodogradilištu i on je jednostavno osjećao kako najprije mora među njih. To je tako životna poruka i pouka mnogim našim sindikalnim vođama.

Na samom Kongresu, uvaženom su se skupu među ostalima obratili i bivši predsjednik NSZZ «Solidarnošć» i bivši predsjednik Poljske, Lech Walesa, bivši predsjednik NSZZ «Solidarnošć» Marian Krzaklewski, glavni tajnik Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata, Guy Ryder, glavni tajnik Svjetske konfederacije rada,Willy Thys. Na tom svečanom skupu jednoglasno su donesene svečane rezolucije «U čast uspomene na Svetog oca Ivana Pavla II», 25 godina NSZZ «Solidarnosc» i «Poruka radnicima sa obilježavanja 25. obljetnice NSZZ «Solidarnošć».

Što reći na kraju. Iako «Solidarnošć» nije više što je bila prije petnaestak godina, Poljska je postala članicom EU, ipak NSZZ «Solidarnošć» i dalje zauzima posebno mjesto u poljskoj povijesti.

I svi oni, od njenih legendarnih vođa, do onih proganjanih i ubijenih snažan su zalog europskog i svjetskog sindikalnog pokreta.

Naše iskrene čestitke i divljenje NSZZ «Solidarnošć».

Krešimir Sever
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata