Novosti

23. 08. 2019.

A zašto radije ne rasteretiti plaće radnika starijih od 50 godina?

Analiza

AUTOR: Ivica Brkljača

(novac.hr) Kada je riječ o sustavu poreza na dohodak te općenito (kvazi)poreznom opterećenju rada u Hrvatskoj, ministar Marić u prva je tri kruga tzv. porezne reforme krenuo vrlo dobrim smjerom. Naime, podsjetimo se nekih najvažnijih promjena koje smo imali od 2016.

 

Prvo, osobni odbitak povećan je sa 2600 kuna na 3800 kuna, a povećani su i koeficijenti za uvećanje osobnog odbitka za uzdržavane članove i djecu te za invalidnost. Drugo, umjesto tri stope poreza na dohodak (12%, 25% i 40%), gdje se najviša stopa primjenjivala već na osnovicu iznad 13.200 kn, uvedene su dvije stope (24% i 36%) te je znatno podignut prag (iznad 30.000 kn mjesečno) za primjenu više stope. Treće, od tri doprinosa koja su se plaćala na bruto plaću, ostao je samo jedan (doprinos za zdravstveno osiguranje, koji sada iznosi 16,5 posto). Četvrto, poslodavcima je omogućeno da zaposlenicima mogu neoporezivo isplatiti dodatnih 5000 kn kao nagradu za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika (ukupno do 7500 kn godišnje). Peto, umirovljenicima je omogućen legalan rad na pola radnog vremena uz zadržavanje mirovine itd.

 

 

Mjere odudaraju

 

Dakle, u zadnje tri godine smanjeno je porezno opterećenje rada, sustav je znatno pojednostavljen, krenulo se u smjeru ukidanja destimuliranja rada (liberalizacija rada umirovljenika) i sl. No, u međuvremenu smo vidjeli i (loše) poteze koji odudaraju od generalnog smjera navedenih provedenih mjera.

 

Tako smo vidjeli znatno povećanje minimalne osnovice za plaćanje doprinosa direktora poduzeća, što je potez koji najviše pogađa mikro poduzetnike i početnike (etablirane biznise na tržištu takvi propisi zapravo ne pogađaju). To se nikako ne uklapa u proklamiranu politiku poboljšavanja poslovne klime jer propisujući obvezu uplaćivanja visokih svota doprinosa, prvenstveno se otežava poduzetnicima početnicima da prežive najkritičniju početnu fazu.

 

Potom je Vlada znatno povećala minimalnu plaću, ali da neutralizira udar na poslovanje poslodavaca i moguća otpuštanja radnika, umanjena je osnovica za obračun doprinosa na plaću za 50 posto – no samo za djelatnike koji imaju ugovorenu minimalnu plaću! Time se de facto stimulira one poslodavce koji isplaćuju strogi zakonski minimalac, a one koji se trude isplaćivati svojim zaposlenicima koliko god mogu – pa taman i 100 ili 200 kuna više od zakonskog minimalca – nemaju pravo na tu povlasticu i moraju plaćati pune doprinose.

 

Dakle, iako smo vidjeli dobrih poteza, vidjeli smo i one koje se ne uklapaju u navedeni smjer poreznog rasterećenja i pojednostavljivanja sustava poreza na dohodak – a sličnu stvar ponovno imamo i u aktualnom “četvrtom krugu porezne reforme”.

 

Tako se sada predlaže uvođenje novih neoporezivih primitaka poput troška smještaja za sve radnike, troška redovne skrbi djece radnika predškolske dobi, troškove dodatnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja, povećanje neoporezivog iznosa dnevnica za službena putovanja itd., što su potezi koje svakako valja pohvaliti.

 

No, istovremeno se predlaže porezno rasterećenje plaća mladih osoba do 30 godina, i to tako da se za mlade do 25 godina smanji porezna obveza za 100 posto, a za mlade od 26 do 30 godina da se smanji porezna obveza za 50 posto. Iako “na prvu” može zvučati dobro, pojasnimo zašto je taj prijedlog promašen.

 

Dakle, unatoč tome što se navedeno predstavlja kao “demografska, socijalna i gospodarska mjera”, to je klasična populistička mjera (u smislu “vidite da Vlada aktivno radi na tome da zadrži mlade u Hrvatskoj”) jer se zanemaruju negativne posljedice do kojih će ista dovesti.

 

Prvo, zaboravlja se da je u Hrvatskoj već godinama na snazi mjera koja poslodavcima, koji s mladom osobom sklope ugovor o radu na neodređeno vrijeme, omogućuje da kroz razdoblje do pet godina budu oslobođeni obračunavanja i plaćanja doprinosa na plaću.

 

Dakle, već su s tom mjerom mladi u povoljnijem položaju jer poslodavac ne mora državi plaćati 16,5% na bruto plaću (zdravstveno osiguranje) ako mladu osobu zaposli na neodređeno. Ako se pak usvoji i ovaj prijedlog o ukidanju obveze obračunavanja poreza na dohodak (u 100-postotnom odnosno 50-postotnom obimu), time će mladi biti u znatno povoljnijoj situaciji od starijih kolega.

 

Iako možda u skladu s Ustavom RH (sudeći prema izjavama nekih stručnjaka za ustavno pravo), to je klasična dobna diskriminacija, a diskriminacija, taman i “pozitivna”, uvijek vodi k stvaranju animoziteta među određenim grupacijama te je stoga valja izbjegavati.

 

Treba uvijek imati na umu kako poslodavci plaćaju radnike prema produktivnosti, a ne prema dobi. Produktivnost pak ovisi o stupnju obrazovanja, iskustvu, stečenim specifičnim znanjima i ostalim faktorima zbog kojeg su stariji radnici u pravilu “vrjedniji” poslodavcu (teže su zamjenjivi), i to je glavni razlog zbog kojega obično imaju veću plaću od radnika početnika.

 

 

Mladi i stari

 

Spomenuti prijedlog pak stvara potencijalni animozitet između mlađih i starijih radnika jer će se u praksi događati situacije da iskusni, nadređeni radnik može imati manju neto plaću od radnika početnika odnosno radnika kojega obučava, iako je ukupan trošak plaće starijeg radnika puno veći. Naime, za poslodavca je prvenstveno bitan ukupan trošak nečije plaće, a koliko će od toga radnik dobiti na tekući račun, stvar je državnih propisa.

 

Da stvari stavimo u kontekst: samac koji živi u Zagrebu i ima 6000 kuna neto plaće, poslodavca zapravo košta 10.003 kune mjesečno (1417 kuna ide na zdravstveni doprinos, 1717 kuna za mirovinske doprinose i 869 kuna za poreze i prireze). Usvoji li se navedeni zakonski prijedlog, za istih 10.003 kuna ukupnog troška plaće, osoba mlađa od 25 godina imala bi neto plaću od oko 8000 kuna!

 

Dakle, stariji radnik iste razine produktivnosti imao bi dvije tisuće kuna manju neto plaću samo zato što je – stariji. Čak i (iskusniji) radnik koji je 20% produktivniji te stoga poslodavac za njegovu plaću može mjesečno izdvojiti ukupno 12.000 kuna, imat će neto plaću preko tisuću kuna manju od radnika početnika odnosno tek oko 6983 kune.

 

 

Unosi se nered

 

Vidimo kako se takvim politikama nepotrebno unosi nered i stvara potencijalni animozitet među radnicima. Ako se pak ustraje u mišljenju da je opravdano starije stavljati u neravnopravnu situaciju samo zato što je vjerojatnost da će oni emigrirati puno manja nego mladi, što ćemo s onima između 30 i 50 godina? Naime, i ta je skupina mobilna i lako se može odseliti, a najproduktivniji su dio stanovništva: radi se o radnicima s iskustvom u naponu fizičke i mentalne snage koji najviše vuku cijelu ekonomiju naprijed. Najveći je gubitak za zemlju kada takvi emigriraju, stoga bi najracionalniji potez bio rasteretiti njihove plaće da oni ne odlaze.

 

A zašto ne rasteretiti i plaće starijih od 50 godina? Naime, upravo se toj skupina ljudi najteže zaposliti kada ostanu bez posla te oni trenutno čine gotovo 40 posto od ukupnog broja nezaposlenih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U ovom je trenutku 25 tisuća osoba mlađih od 29 godina nezaposleno, a čak 41 tisuću nezaposlenih starije od 50 godina. Dakle, očito je kako su mjere povlaštenog poreznog tretmana plaća potrebnije starijim radnicima da se ponovno uključe u svijet rada.

 

Što je pak sa ženama? Ako znamo da je od ukupnog broja nezaposlenih na HZZ-u 56 posto žena te samo 44 posto muškaraca, zar se ne čini logičnim da i žene budu u povlaštenom poreznom tretmanu?

 

Vidimo da bismo u nedogled mogli nabrajati “ugrožene” skupine, što samo pokazuje koliko je takav pristup pogrešan.

 

A koliko je mjera dodatnog rasterećenja plaća mladih zbilja i demografska, govori i činjenica da će im, kada pređu prag i napune 30 godina, neto plaća pasti možda i za nekoliko tisuća kuna; lijepa čestitka za ulazak u najproduktivniju fazu radnog vijeka. Samo naivac može pomisliti da mladima takav pad standarda preko noći neće smetati odnosno da im neće biti poticaj da se odsele u želji da zadrže istu ili čak povećaju razinu prihoda na koju su navikli dok su bili u povlaštenom poreznom tretmanu.

 

Dakle, od navedenog bi prijedloga trebalo odustati, a procijenjeni gubitak poreznih prihoda od oko 700 milijuna kuna koliko bi “koštala” navedena mjera, pametnije bi bilo preusmjeriti u povećanje neoporezivog odbitka ili sličnu mjeru koja nema popratne negativne posljedice. J