Novosti

13. 10. 2018.

Javno savjetovanje o mirovinskoj reformi

NHS - Na portalu e-Savjetovanje je do 14. listopada 2018. godine otvoreno javno savjetovanje o paketu zakona koji se odnose na reformu mirovinskog sustava. Reprezentativne sindikalne središnjice - NHS, SSSH i MHS uputile su svoje komentare na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju.

U nastavku se nalazi cjeloviti tekst očitovanja:

Uvod

Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora.

 

Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su  radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu.

 

Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja.

 

Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini.

 

Članci 9. i 10. ZID ZOMO

Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni  čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava.

Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina).

 

Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina.

 

U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%.

 

Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku.

Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati.  

 

Članak 11. ZID ZOMO

Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava.

 

Članak 13. ZID ZOMO

Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je  omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje.

 

Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje.  Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada.

 

Članak 22. ZID ZOMO

Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba.

 

Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada.  Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega.

 

Članak 25. ZID ZOMO

Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine.

Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun.

 

Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto.

 

Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup.

Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka.

 

Članak 41. i 43. ZID ZOMO

Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja.