Koalicija se razbahatila, improviziraju i samo su nastavili gdje su stali 2003.

Kako komentirate odbijanje vlade da raspiše 'referendum o referendumu' te najavu Vaših kolega Matijaševića i Ribičića da će ipak skupljati potpise za referendum?

Kao prvo u javnosti i dijelu medija provlači se tvrdnja koju mi nikad nismo iznijeli, da je referendum o referendumu zamjena za nikad održani referendum o izmjenama Zakona o radu. Naime, nakon što smo skupili 717.000 potpisa za taj referendum iz Sabora je otišlo prema Ustavnom sudu, s obzirom da je Vlada u međuvremenu povukla izmjene Zakona iz procedure, ima li uopće smisla raspisivati referendum. Tada je Ustavni sud odlučio da je povlačenjem Zakona nestala i svrha raspisivanja referenduma s tim da Vlada u narednih godinu dana ne smije ići s izmjenama Zakona o radu. Time je nestala svaka mogućnost da se raspiše referendum, što su mnogi građani očekivali, pa su mnogi, uključujući i tadašnju oporbu koja je očekivala da odradimo dio posla za nju, ostali razočarani, ali objektivno više nije bilo nikakvog prostora za raspisivanje referenduma. Mi smo tada čak i razmišljali da krenemo u prikupljanje potpisa za raspisivanje prijevremenih izbora revoltirani takvom odlukom Ustavnog suda, međutim nakon što smo se savjetovali međusobno i sa strukom, shvatili smo da čak i da skupimo dovoljan broj potpisa to nikoga ne bi obvezivalo pa smo od toga i odustali. Ono u čemu smo pogriješili je što se nismo u dovoljnoj mjeri zahvalili građanima, jer da nismo skupili toliko potpisa Vlada svoj prijedlog o izmjenama Zakona o radu nikada ne bi povukla. Upravo temeljem tih prikupljenih 717.000 potpisa mi smo u razgovoru s tadašnjom premijerkom Jadrankom Kosor pokrenuli ideju o održavanju referenduma o referendumu jer smo prikupljajući toliki broj potpisa uvidjeli koliko je to teško te smo tražili da se granica spusti na 200.000 potpisa u roku od 30 dana, a nešto slično je 2010. na Odboru za Ustav tražio i Zoran Milanović kada se razgovaralo o potrebnom broju građana koji moraju izaći na referendum o pristupanju EU. I tako se iskristalizirala ideja da bi se referendum o referendumu raspisao istodobno sa referendumom za pristupanje EU što je i dogovoreno s premijerkom i potpisano u obliku sporazuma, a za što smo dobili potporu i od predsjednika Josipovića. U proljeće 2011. dogovoreno je da se s referendumom o referendumu ipak ide za mandata tadašnje vlade pošto je postalo jasno da će se s referendumom za EU ići nakon parlamentarnih izbora. Naknadno nas je premijerka obavijestila da bi bilo kontraproduktivno raspisivati referendum o referendumu prije parlamentarnih izbora, te da je najbolje da ipak ide usporedno s referendumom o EU. Osim toga u Sabor je upućen prijedlog o izmjeni Zakona o referendumu da se potrebni potpisi prikupe u roku od 30, za razliku od dotadašnjih 15 dana. Prijedlog je prvo upućen u hitnu proceduru da bi zatim bio prebačen u redovnu, a na kraju nije izglasan zbog poznatog bojkota tadašnje oporbe. Znači ostala su naša dva zahtjeva iz sporazuma da je broj nužnih potpisa 200.000 tisuća , a rok za njihovo prikupljanje 30 dana. Za drugi dio sporazuma dovoljno je izglasavanje u Saboru, dok je za prvi dio nužno mijenjati Ustav.

Gdje je zapelo?

Već pri kraju predizborne kampanje, kada je oporba procijenila da će premoćno pobijediti na izborima, dolazi do mijenjanja njihove retorike. Počeli su govoriti da ih sporazum ne obvezuje jer ga je potpisala bivša Vlada te da Koalicija u svojem programu nema zacrtane izmjene Ustava. Također su počeli govoriti da bi takve izmjene išle na ruku HDZ-u jer bi im se otvorio prostor za raspisivanje referenduma skupivši 200.000 potpisa čime bi ometali rad nove Vlade pri provođenju nužnih reformi. Takve poruke smo čuli i poslije pobjede Koalicije na izborima te smo tražili sastanak s novim premijerom i predsjednikom Josipovićem, a odgovor nismo dobili. Očito su se opredijelili za politiku šutnje sada kada im više nismo potrebni. Ono što je bitno je da se sporazum koji smo potpisali s vladom gospođe Kosor temeljno ni po čemu ne razlikuje od drugih sporazuma koje je neka od vlada ranije potpisala (npr. sporazum s Vatikanom, Slovenijom o arbitraži...). To je akt koji obvezuje i naredne Vlade.

Kako onda ocjenjujete početak rada nove Vlade?

Upravo na ovom primjeru o kojem se govorilo, vidi se da se aktualna vlast razbahatila brojkom dobivenih mjesta u Saboru, to pokazuje stanje svijesti vladajućih i koliko uopće drži do Sindikata. To je pitanje koje ćemo mi očito još mnogo puta morati otvarati, ali temeljno je da pokazuju da ne žele poštivati obveze i sporazume koje su naslijedili. Njihovi prvi potezi pokazali su da su doslovno smotani, da nemaju neki plan nego se bave improvizacijom. Štoviše u rješavanju nekih problema samo su nastavili tamo gdje su stali 2003. godine kada su otišli s vlasti, tu mislim na privatizaciju Poštanske banke i Croatia osiguranja. Neprihvatljivo je da su se oni poistovjetili s Hrvatskom, da svoje interese stavljaju iznad interesa naroda.

Kakav je Vaš stav o najavljenom povećanju PDV-a?

Najavljeno povećanje PDV-a na 25 posto izazvalo bi kontraefekt u situaciji u kojoj se i ovako jako malo troši, to bi bio udar na krajnje potrošače. Jedan dio građana će možda i moći podnijeti poskupljenja koja će za sobom povući povećanje PDV-a, ali najveći dio neće. Sve ukazuje da oko 70 posto građana jedva sklapa kraj s krajem, cijeli srednji sloj se primaknuo siromaštvu. Dakle ta većina će kupovati još manje, a onaj mali bogati dio neće moći pokriti tu smanjenu moć kupovanja. Možda bi se i punio proračun, ali ponavljam, došlo bi do kontraefekta zbog smanjenja potrošnje. Podsjećam, kada je prošla vlast povećala PDV sa 22 na 23 posto mnogi su proizvođači govorili da su krajnjim naporima uspjeli naći unutarnje rezerve da ne povećaju cijene. Samo problem je u tome da je menadžment te rezerve pronašao u uštedama na radnicima na koje je vršen veliki pritisak. A sada više nema ni tih unutarnjih rezervi, a kada se tome pribroje i najave da će poskupjeti plin i struja, razvidno je da će to biti opaki udar na standard građana.

Najava uvođenja poreza na imovinu?

Prvenstveno treba znati da nisu svi isti. Mnogi građani su gradili vikendice na imanjima svojih roditelja ili su kupili nešto što su uređivali po tridesetak godina. Dakle nisu se luftbrenzali okolo nego su doista ulagali svoj krvavo zarađeni novac u nešto što su kasnije naslijedila i njihova djeca. Kod uvođenja poreza na imovinu došlo bi do ukidanja komunalne naknade, a zbog nesređenih zemljišnih knjiga moglo bi se dogoditi da to na kraju plate oni najuredniji, dok bi se s druge strane izvukao veliki broj ljudi, nerijetko onih najbogatiji. Osim toga mi imamo i situaciju da oni najbogatiji nemaju pretjeranu imovinu u nekretninama. Mnogo ih ima automobile, jahte i apartmane koji glase na njihove tvrtke, tako da bi u konačnici najbogatiji sloj doprinio vrlo malo, a sve bi se slomilo na najširem krugu građana. Zato mi smatramo, ako se već ide na taj porez, da se prvo pogledaju strana iskustva, ali da se ne zalijeće i samo prepisuje jer je vani ipak drukčija situacija. Trebalo bi to izvesti tako da za najširi krug građana plaćanje ne bude više od sadašnje komunalne naknade.

Kako komentirate tvrdnje o višku zaposlenih u državnim službama?

To su paušalne ocjene, vidjeli smo da su svi sindikati u Europi skočili na stražnje noge nakon takvih najava. Već dugi niz godina kod nas se barata neprovjerenim brojkama o nekih 50.000 ljudi viška u državnim službama. Ti ljudi su naprosto laka meta preko kojih se u javnosti nastoji postići neki efekt. Tako se državne službenike napadalo da ih je previše, da ništa ne rade, da su posao dobili preko veze što je njih silno ozlojedilo, tim više što velika većina njih pošteno radi svoj posao. Ali treba znati da je njihov broj vezan uz broj poslova koji obavljaju. Mi smo svjesni da se stalno provlači teza da strani ulagači prigovaraju o višku zaposlenih koji su preplaćeni i prezaštićeni, ali mi smo se u kontaktu s njima osvjedočili da je njima puno veći problem zavrzlama s našim administrativnim zakonima i propisima.

Za kraj, koja je Vaša poruka građanima u vezi s referendumom o EU?

Iako je naš sindikat član saveza europskih i svjetskih sindikata, mi svojem članstvu nećemo sugerirati da na referendumu zaokruži da ili ne. Samo ih pozivamo, kao i sve građane, da na referendum izađu u što većem broju te da glasuju po svojoj savjesti. Po nama problem u referendumu je što je prebrzo raspisan od donošenja saborske odluke, trebalo je više vremena da se pruži više informacija. Drugi problem je zapuštenost Hrvatske, nismo dovoljno spremni ni konkurentni za EU. Kod nas je politika zadnjih godina bila sve za EU, a ostalo je stalo.