Novosti

08. 11. 2018.

KOLUMNA Propagandni mirovinski bum

POD SVIJEĆAMA BURZE RADA

Autor: Gabrijela Galić

Ni za više od 300 tisuća radnika za koje i sama država kaže da minimalnu mirovinu tijekom radnog vijeka neće zaraditi, a ni za dodatnih zasigurno i preko 700 tisuća radnika koji će je zaraditi, šarene poruke vlasti o ulaganjima u treći stup i maksimalnim poticajima ništa ne znače

(Novilist.hr) Jedna od velikih mantri mirovinske reforme u pripremi je i jačanje trećeg stupa dobrovoljne mirovinske štednje.

 

Nije taj oblik ulaganja nešto novo, egzistira od trenutka kada smo iz sustava generacijske solidarnosti ili javnog mirovinskog sustava ušli u mješoviti sustav, odnosno javno-privatno partnerstvo.

 

No, treći stup naprosto nije pustio korijenje. I tako u njemu štedi niti 330 tisuća građana, a većina njih je u otvorenim mirovinskim fondovima. Zatvoreni mirovinski fondovi, bilo da su organizirani na razini firmi ili su ih pokrenula strukovna udruženja, odnosno češće sindikati, okupljaju nepunih 40 tisuća štediša.

 

Broj štediša u dobrovoljnim mirovinskim fondovima jasno pokazuje da računicu u njima nisu vidjeli ili ne vide ni osiguranici samostalno, a ni poslodavci kojima ulaganje u starost radnika koje zapošljavaju osigurava poreznu olakšicu.

 

Kreatori mirovinske reforme odjednom misle kako građane na ulaganja u treći mirovinski stup mogu privući šarenom propagandom. Mami ih se maksimalnim državnim poticajem od 750 kuna godišnje, odnosno maksimalno 15 posto osobnog uloga. Ta velika prednost, sudeći prema broju štediša u trećem stupu, do danas građane nije privlačila pa je pitanje zašto bi u budućnosti.

 

Tim više jer taj maksimalni poticaj mogu ostvariti samo oni koji imaju i koji i bez državne pomoći mogu izdvojiti godišnje pet tisuća ili mjesečno 417 kuna. Tko uloži manje, i poticaj mu je manji.

 

Nisu dobrovoljni mirovinski fondovi krivi što im korijenje sporo raste. Kriv je život. I činjenica da malo tko, bez obzira na svjesnost da bi trebao ulagati u svoju budućnost, može to i učiniti.

 

Prema zadnjim podacima, medijalna plaća u zemlji iznosila je tek nešto iznad 5,3 tisuće kuna na ruke. Dakle, 50 posto zaposlenih ili nešto više od 715 tisuća zaposlenih prima plaću do tog iznosa, a jednak broj njih ima viša primanja.

 

Može li netko s medijalnom plaćom podnijeti da svaki mjesec izdvoji nešto kuna za buduću mirovinu? U teoriji vjerojatno može. Može li netko tko prima neto plaću nižu od medijalne, primjerice radnik na minimalnoj plaći, štedjeti za budućnost? Može figu.

 

I kada maknemo medijalnu plaću kao referentnu kategoriju i pogledamo samo prosječnu plaću i podatke o isplaćenim neto plaćama u prošloj godini (za 1,59 milijuna zaposlenih od kojih je oko 80-ak tisuća imalo mjesečna primanja do tisuću kuna), onda je jasno da primanja niža od prosjeka (a on je trenutko oko 6,2 tisuće kuna) ima preko 1,1 milijun zaposlenih, a tek 400-tinjak tisuća zaposlenih ima viša primanja.

 

Ni medijalna, a ni nešto viša prosječna plaća nisu dovoljne za život. Većina građana opterećena je kreditima, mnogi su ostajali bez posla, a ako su ga u periodu oporavka našli, još uvijek vraćaju dugove iz vremena dok nisu radili, mnogi rade na nesigurnom poslovima, na pola radnog vremena, samo sezonski.

 

Ni za više od 300 tisuća radnika za koje i sama država kaže da minimalnu mirovinu tijekom radnog vijeka neće zaraditi, a ni za dodatnih zasigurno i preko 700 tisuća radnika koji će je zaraditi, šarene poruke vlasti o ulaganjima u treći stup i maksimalnim poticajima ništa ne znače. Za mnoge od njih je 417 kuna tjedan, dva ili cijeli mjesec života. To je poticaj rezerviran za one koji imaju.