Krešimir Sever uputio pismo Milanoviću: Ne smijete privatizirati HPB i CO!

Vezano uz to, na sastanku sa predstavnicima sindikata bili ste vrlo jasni kako Vlada ne namjerava u ovoj godini poticati bilo kakve izmjene ZOR-a, pogotovo ne daljnju fleksibilizaciju, osim u dijelu produljene primjene pravnih pravila iz kolektivnih ugovora kojima je istekao rok (a za što su sindikati i bivša vlada uglavili temelj u potpisanom Sporazumu iz studenog 2010. godine) i kako se ne planira otpuštanje u javnom sektoru.

No, MMF u toj istoj točci (11.) Zaključne izjave u ključne mjere ubraja „ubrzanje privatizacije poduzeća u kojima država ima udjele“. Budući sam pitanje nastavka privatizacije u Hrvatskoj potaknuo i na spomenutom sastanku Vas i predsjednika reprezentativnih sindikalnih središnjica, a posebno vezano uz donošenje cjelovite strategije privatizacije kao i vladine najave privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja, sada to želim problematizirati vezano i uz Zaključnu izjavu Misije MMF-a. Kad je prije nekoliko dana stigla javna pohvala regionalnog direktora Svjetske banke za najavljene reforme i pravac kojim Vlada namjerava ići, a nakon toga uslijedila i Misija MMF-a, sa svojom „mantrom“, onda nama u sindikatu zasvijetli crvena žaruljica. Kad je riječ o nastavku privatizacije, tada bi se u Hrvatskoj konačno, nakon šireg savjetovanja, trebalo donijeti stratešku odluku što se može privatizirati, a što ne ni pod koju cijenu. Slično je i sa koncesijama. Budući iz Vaše Vlade dolazi najava privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja, smatramo kako su te obje kuće sastavni dio popisa onoga što ne bi trebalo biti predmet privatizacije. Rasprodaja nacionalnog hrvatskog blaga, započeta tijekom 90-tih godina, očito nije gotova.

Kad je riječ o Croatia osiguranju i Hrvatskoj poštanskoj banci, oni su godinama predmet spoticanja i trn u oku raznih stranih dušebrižnika i zagovornika gospodarskih sloboda pa i nekih domaćih koji su propuste, pogreške ili političke utjecaje u njima tumačili „državom kao lošim gospodarom pa i njih treba prodati kako bi se konačno i u njima dobro poslovalo“. Teze stranih dušebrižnika ne treba ni komentirati jer su oni i tako promicatelji stranih interesa krupnog kapitala, a ne naših interesa. Kad je riječ o domaćim „stručnjacima“ nerijetko je to isto ili je kod njih u pitanju naklonost i sljedbeništvo neoliberalne postavke gospodarstva.

Osim toga, teza o državi kao lošem gospodaru pada u vodu isti tren kad se za primjer uzme bilo koja razvijena demokratska zemlja, u kojoj će se naći cijeli niz primjera državnoga vlasništva nad velikim, značajnim i vrlo uspješnim tvrtkama.

Hrvatska je svoje resurse bankarskoga sektora gotovo potpuno rasprodala već ranije i to na način da ih je skupo restrukturirala, dakle sanirala i oporavila narodnim novcem iz državnoga proračuna, a onda ih po visokom diskontu jeftino rasprodala. Danas su to vrlo uspješne banke u Hrvatskoj, u stranome vlasništvu, koje su u međuvremenu proširile svoje vlasničke udjele na neka druga područja, među kojima su i osiguranje, nekretnine i mirovinski fondovi iz II. mirovinskog stupa. Slično je i sa telekomunikacijama. Svojim vlasnicima godišnje donose visoku dobit, a barem neke su to mogle i dalje Republici Hrvatskoj. Ako je „država po naravi loš gospodar“, pa imovinu treba rasprodati zašto državno vlasništvo nije smetnja u Njemačkoj u čijem financijskom sustavu prevladavaju institucije u državnom vlasništvu? Ili, zašto Republika Srbija sada u državno vlasništvo vraća telekomunikacijskog operatera i dokapitalizira svoju komercijalnu banku? Nije valjda da, ako je nešto dobro za Njemačku i Srbiju, nije i za Hrvatsku.

Nije li upravo ova gospodarska kriza, koja je ponajprije krenula iz financijskog sektora, a uzrokovana prvenstveno pohlepom i nedostatnim javnim nadzorom („kako se ne bi kršile gospodarske slobode“) pokazala kako se na kraju okretalo državi kao sigurnom utočištu, koja je onda državnim novcem dokapitalizirala banke i osiguravajuća društva, davala im sanacijske kredite ili ih čak nacionalizacijom, radi spašavanja, vraćala u državne ruke.

Glad državnoga proračuna ne smije se rješavati prodajom nacionalnog blaga. A i Hrvatska poštanska banka i Croatia osiguranje to svakako jesu. Hrvatska poštanska banka je nakon lošeg vođenja dokapitalizirana i očito je prebrodila krizu. Danas je to stabilna banka u državnom vlasništvu koja u ukupnom bankarskom sustavu ima malo više od 4% tržišnoga udjela nasuprot gotovo cjelovitog stranog vlasništva nad ostatkom bankarskog sektora. Nejasno je od kuda dolazi teza o nužnosti dokapitalizacije HPB-a kao preduvjeta za nastavak njenog uspješnog poslovanja, a za što kao država nema novca, kad je nakon zadnje dokapitalizacije to pitanje uspješno riješeno i trenutno je kapitalizirana iznad minimuma kojeg propisuju međunarodna regulacijska tijela i nacionalni regulatori. Bude li potrebno, sama može financirati svoj daljnji razvoj internom dokapitalizacijom kroz zadržanu dobit, a što je u svijetu poznata praksa koju primjenjuju poznate financijske institucije. Dakle, za to ne treba ni kune novca iz državnog proračuna.

Jednako vrijedi i za Croatia osiguranje, vrijednu domaću osiguravajuću kuću, sa dobrim tržišnim udjelom i stabilnom dobiti. Ukaže li se potreba, i ta se kuća može interno dokapitalizirati kroz zadržanu dobit.

Ne smije se smetnuti s uma kako je riječ o domaćoj banci i domaćoj osiguravajućoj kući, koje, lišene političkih utjecaja, uz dobar menadžment mogu samo još napredovati. Uz sve to, Croatia osiguranje baštini i jednu dobru dugogodišnju tradiciju, ne samo imena, nego i poslovanja. Od kada je osnovano, još davne 1884. godine, stabilno posluje, nepromijenjena imena i dok se u međuvremenu promijenilo nekoliko država i režima na ovom hrvatskom prostoru, pa sve do današnje Republike Hrvatske, ono postojano stoji i posluje. I dan-danas još uvijek mnoge kuće i zgrade na svojim fasadama nose prepoznatljivu pločicu koja znači da tu osigurava Croatia osiguranje. Tako da uz financijsku vrijednost, svakako i ta tradicija i postojanost nešto znače.

Bez obzira, što prema najavama, od prodaje tih dvaju društava vlada očekuje prihod od 2 milijarde kuna, smatramo kako ih ne treba prodavati. Dodatno otegotnu okolnost čini i kriza u kojoj se taj nacionalni kapital u prodaji obezvrjeđuje i može se prodati tek po nižoj cijeni od stvarne. A kako svaki potencijalni kupac zna za stanje hrvatske državne blagajne, ponudit će zato i nižu cijenu jer je znano kako gladna usta prodaju cijelu zlatnu zubnu protezu po cijeni jednoga zuba. A nakon toga trajno otežano jedu, a vrlo brzo pojedu to što su za cijenu proteze kupila.

Smatramo kako je i u krizi, ako već imamo dobre koke nesilice, bolje jesti njihova jaja, nego ih zaklati zbog malo mesa. Kad to meso pojedemo, gladni ćemo biti i dalje, ali više nećemo imati ni jaja jer smo pojeli koke nesilice.

Stoga, nevezano uz pohvale Svjetske banke, Zaključnu izjavu Misije MMF-a, rupe u proračunu i slično, tražimo da se prije nastavka privatizacije i mogućih diskontnih prodaja nacionalnog blaga provede javna rasprava i nakon toga donese strategija nastavka privatizacije jer to izlazi izvan okvira jedne vlade i jedne vlasti.

Želimo čuti i stavove nezavisnih stručnjaka (a želimo vjerovati kako ih još uvijek ima), a posebno po pitanju najavljene privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja."

S poštovanjem

Predsjednik

Krešimir Sever