Novosti

11. 07. 2017.

MMF socijalno poželjnim porukama „umiva lice“, a stvarno ga zanimaju jedino gospodarstvo i financije

PISMO NHS-a PREDSJEDNIKU VLADE ANDREJU PLENKOVIĆU

Poštovani gospodine Plenkoviću!

U Nezavisnim hrvatskim sindikatima s posebnom smo pozornošću pratili medijska izvješća vezana uz dubrovačku konferenciju u organizaciji HNB-a i MMF-a, pod nazivom „Ubrzavanje realne konvergencije u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi – uloga upravljanja i institucija“, a na kojoj, uz niz značajnih sudionika, sudjeluje i Christine Lagarde, glavna direktorica MMF-a. Skup je zaokupio posebnu medijsku pozornost. Mediji izvješćuju kako se, uz susrete s guvernerom HNB-a i hrvatskim ministrom financija, gospođa Lagarde na posebnom sastanku, zatvorenom za javnost, susrela i s Vama i potpredsjednicom Vlade RH i ministricom gospodarstva, poduzetništva i obrta, Martinom Dalić.

 

Bez želje da si uzimamo poziciju „šaptača“ predsjedniku Vlade RH, vezano uz to koga će odrediti za sastanak s glavnom direktoricom MMF-a, ipak je primjetno da se ona nije sastala i sa ministrima rada i mirovinskog sustava te državne imovine, kao ni ministricom demografije obitelji, mladih i socijalne politike. MMF-u oni i tako predstavljaju samo sustave troška, a zanimaju ga jedino gospodarstvo i financije. I koliko god MMF socijalno poželjnim porukama „umiva lice“ pa se tako svijetu ispričava zbog zagovaranja nekih svojih politika tijekom krize, a gospođa Lagarde u svojem intervjuu jednim dnevnim novinama govori kako se „dobrim upravljanjem može smanjiti nezadovoljstvo i nepovjerenje građana, utjecati na odbacivanje privilegija i neetičnog ponašanja, što su sve korijeni za stvaranje nejednakosti“, a kako „snažne institucije i dobre prakse mogu pomoću u zaustavljanja odljeva mozgova i nestašici stručnih kadrova“, dok „od lidera zemalja u regiji očekuje da povećavaju transparentnost, polažu račune javnosti, osnažuju građane da se bore i osiguraju da vlade služe svima, a ne samo nekolicini odabranih“, ipak postoji i druga strana MMF-a.

 

Bez sumnje, gospođa Lagarde istaknula je poruke koje hrvatski građani žele čuti. No, nastavljajući, u prvi plan ističe strukturne reforme koje uključuju „racionalizaciju opsežnih socijalnih naknada, pojednostavljenje propisa, modernizaciju i privatizaciju državnih poduzeća, ambicioznije reforme tržišta rada, promjene u radnom zakonodavstvu“. Ovo prethodno naglašeno u tekstu MMF očekuje od svake zemlje već dugi niz godina. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Mi tome, kad je riječ o MMF-ovim porukama Hrvatskoj, svjedočimo već dugi niz godina. Ovom Vas prigodom želimo podsjetiti i skrenuti Vam pozornost na članak „Četiri koraka do prokletstva“ koji je 29. travnja 2001. godine izvorno objavljen u časopisu „The Observer“, a čiji je autor dvostruki nobelovac (ekonomija, mir) bivši profesor

 

ekonomije na Princetonu, Stanfordu, MIT-u, Oxfordu, a zadnje i na Sveučilištu Columbia, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši vodeći čovjek Svjetske banke. Ti koraci su: privatizacija, liberalizacija, tržišno određivanje cijena, prosvjed. On je zajedno s nobelovcem Paulom Krugmanom još na početku 2012. godine upozoravao da su „mjere štednje jednostavno pogrešne kao rješenje za izlazak Europe iz krize.“ To je bilo vrijeme kad je „Velika trojka“ (Europska komisija, Europska središnja banka, MMF) zagovarala i provodila pogrešne politike mjera štednje i stezanja remena.

 

No, nažalost u Hrvatskoj, osim iz vremena zadnje krize, pamtimo poguban utjecaj MMF-a (i Svjetske banke) na hrvatski sustav rada još iz vremena koalicijske SDP-ove vlade iz 2001. godine, kad je Republika Hrvatska sa Svjetskom bankom potpisala Ugovor o zajmu o strukturalnoj prilagodbi vrijedan 202 milijuna USD, a godinu dana kasnije sklopila Stand by aranžman s MMF-om u iznosu od 151 milijun USD. Zauzvrat se i u Ugovoru o zajmu i u Stand by aranžmanu uz ostalo obvezala izmjenama Zakona o radu fleksibilizirati sustav rada u RH. Već 2003. godine ta je vlada pokrenula opsežne izmjene ZOR-a. Sindikati su kroz pregovore i druge aktivnosti uspjeli ublažiti mnoge odredbe u odnosu na vladine prijedloge, ali na one na koje se vlast obvezala kroz Ugovor o zajmu i Stand by aranžman (agencijski rad, rad na određeno vrijeme i drugi fleksibilni oblici zapošljavanja, rezanje otpremnina i otkaznih rokova) nisu mogli utjecati upravo zbog tih obvezujućih ugovornih odredbi.

 

Tada su strmoglavo srušene temeljne postavke hrvatskog sustava rada. Naglo je počeo rasti udio zaposlenih na određeno vrijeme. Do tada je Hrvatska po takvom obliku rada bila ispod prosjeka EU. Tako se udio privremeno zaposlenih, koji je u Hrvatskoj 2002. godine iznosio 10%, dok je prosjek EU iznosio 12.4%, 2016. godine u Hrvatskoj uspeo na zabrinjavajuće visokih 22,2%, a EU prosjek je 14,2%. U tom razdoblju Hrvatska bilježi najveću brzinu i stopu rasta privremenog, nesigurnog zapošljavanja u odnosu na sve ostale zemlje EU. Sve od 2004. godine naovamo udio ugovora na određeno vrijeme među novosklopljenim ugovorima o radu nije padao ispod 90%, tako da je i u lipnju 2017. godine taj udio iznosio 92,89%. Sindikati su na taj problem upozoravali kroz dugi niz godina no, SDP nije naučio ništa pa je 2013. i 2014. godine nova SDP-ova koalicijska vlada pokrenula i provela daljnju fleksibilizaciju sustava rada kroz izmjene ZOR-a, a sve kako bi smanjila indeks zakonske zaštite zaposlenja i „potaknula izlazak iz krize i gospodarski polet.“ Nakon toga došlo je do i naglog skoka zapošljavanja radnika preko agencija za privremeno zapošljavanje. Podatci objavljeni u jednom dnevnom listu govore da je u posljednje 4 godine broj agencijskih radnika porastao gotovo 18 puta, a naravno, narastao je solidno i broj agencija koje „rentaju“ radnike. Od ukupnog broja radnika zaposlenih u agencijama njih čak 98,23% zaposleno je na određeno vrijeme.

 

U takvoj situaciji ne treba se čuditi da radno sposobni građani napuštaju Hrvatsku, posebice mladi. Ako u Hrvatskoj i dobiju mogućnost zapošljavanja, onda su to nesigurni i slabo plaćeni poslovi. Radije onda biraju nesigurnost inozemstva (gdje je ta nesigurnost ipak daleko manja nego li u Hrvatskoj), ali su plaće daleko veće. U Hrvatskoj nemaju niti sigurnost posla niti plaću od koje mogu živjeti. Nemaju naravno uvjete niti za zasnivanje obitelji niti za rađanje djece. Ali imaju u inozemstvu. U Hrvatskoj većina ne može živjeti niti od plaće, niti od mirovine, a kamo li od socijalne potpore. Tek 16,5% nezaposlenih u 2016. godini primilo je neki iznos potpore za nezaposlene.

 

Vaša vlada i Vi osobno gospodine Plenkoviću snažno promičete svoju zauzetost za provođenje učinkovite pronatalitetne populacijske politike. Kako to zamišljate provoditi, ako namjeravate poslušati glavnu direktoricu MMF-a koja u ranije spomenutom intervjuu kaže kako MMF „za Hrvatsku zagovara ambiciozne reforme tržišta rada“? Te reforme sigurno neće zaustaviti iseljavanje niti biti potpora pronatalitetnoj politici.

 

Hrvatski sustav rada i previše je fleksibilan i posložen je potpuno na ruku poslodavcima. I uštede od ukupno 1,5 milijardi kn, koje je Vaša vlada namijenila za poslodavce kroz Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva, temelje se na čak 1,2 milijarde ušteda samo na zaštiti na radu (radnika).

 

Na kraju ovog našeg opširnog obraćanja želimo jasno naglasiti kako više u Hrvatskoj nema prostora za daljnju fleksibilzaciju sustava rada. Iako je Vaša vlada ovu godinu istaknula kao godinu potpore poduzetništvu i sami znate da nema gospodarstva bez radnika. A ako namjeravate stvoriti uvjete za uvoz jeftine radne snage koja će pristati raditi obespravljena, gdje je tu onda interes hrvatskih građana?! Ekonomija, kao što znate, dolazi od grčke riječi oikonomia pri čemu je to složenica od dvije riječi: oikos – kuća i nomos – zakon. Dakle, kako iz onoga što nam je na raspolaganju proizvesti dobra i usluge da svi ukućani budu zadovoljni. Ne samo neki. Temeljna svrha gospodarstva jedne (svake) zemlje je djelovanje za opće dobro. U to se onda trebaju uklapati i gospodarenje narodnom imovinom, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustavi, socijala, ali i sustav rada.

 

Zbog svega toga hrvatski sindikati neće moći poduprijeti daljnju fleksibilizaciju sustava rada niti izmjene ZOR-a u tom pravcu. Upravo obratno, ako svi želimo dobro ovoj zemlji i njenom narodu onda, suprotno promišljanju MMF-a, Svjetske banke i sličnih treba „defleksibilizirati“ sustav rada i učiniti ga više po mjeri i radnika i obitelji, a ne interesa pohlepnih vlasnika kapitala i onih koji njima služe.

 

Hrvatska treba odustati od politika traženja konkurentnosti kroz obespravljene i slabo plaćene radnike jer su se takve politike pokazale pogubnima i oborile ju na koljena. Nastavi li se u pravcu očekivanja MMF-a i gospođe Lagarde, kad je riječ o hrvatskom sustavu rada, sindikati će se tome oduprijeti svim raspoloživim sredstvima i to ne samo za pregovaračkim stolom.

 

Uvjereni smo da ćemo ovog puta, za razliku od 2003. godine, kao i 2013. i 2014. godine, dobiti puno snažniju potporu svih dijelova hrvatskog društva. Puno se toga u međuvremenu događalo u drugim zemljama, a, na žalost, puno je toga i naš narod iskusio „metodom vlastite kože“ i naučio da „vuk ne jede meso po poruci“, nego se za sebe sam mora potruditi.

 

Od Vas i Vaše vlade očekujemo da prepoznate interese naroda, od mladih preko radnika do umirovljenika i ne poslušate preporuke MMF-a, Svjetske banke, Europske komisije, Američke gospodarske komore i sličnih i nikomu se od njih ne obvezujete. Ni sada ni ubuduće. Hrvatskoj, ako želi naprijed, trebaju nove gospodarske i socijalne politike, potpuno drukčije od dosadašnjih, politike u kojima radnici, ljudi nisu tek brojke, sredstvo za povećavanje BDP-a (i tek nečijeg bogatstva) nego ciljevi zbog kojih BDP treba rasti. Takve politike traže dogovor u kojem sindikati imaju naravno pravo sudjelovati.

 

S poštovanjem

 

 

 

Predsjednik

 

Krešimir Sever

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dostaviti:

 

- sredstvima javnog priopćavanja