Novosti

19. 01. 2012.

Ne možeš uvijek biti grablje, nekad moraš biti i vile

Nezasitna pohlepa telekom operatera

Primjer oštre i prijeteće reakcije telekom operatera dobro pokazuje moć multinacionalnog kapitala i tvrtki u Hrvatskoj i to kako jesmo zemlja neoliberalnog kapitalizma, pogotovo ako ne dobiju i pripadajući odgovor iz vlade, piše u prvoj kolumni Krešimir Sever predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Autor: Krešimir Sever

(Dnevno.hr) Što je zajedničko najavi otpuštanja radnika u Hrvatskom Telekomu i reakciji mobilnih operatera u Hrvatskoj na najavu ponovnog vraćanja posebnog poreza na SMS, MMS i govorne usluge u pokretnim elektroničkim komunikacijskim mrežama? Pohlepa. Nezasitna pohlepa. I osoran pristup, neutemeljen na stvarnosti.

 

 

Bez obzira što svaki novi porez u gospodarstvu jest u startu destimulativan, ne treba zaboraviti kako pravičan porezni sustav počiva na solidarnosti, tako da oni koji više imaju i više mogu, više i doprinose zajedničkom dobru. Teško da u ovom trenutku ima nekoga u Hrvatskoj tko ne zna kako u samom vrhu onih koji najviše mogu i imaju i koji najbolje zarađuju jesu banke i telekomunikacije. I kako je pri njihovom javnom promicanju sebe kao društveno odgovornih kroz razna pokroviteljstva, darivanja i slično, to tek jedna njihova dimenzija. Bez obezvređivanja te dimenzije njihovog javnog doprinosa ipak ne treba zaboraviti kako darivaju od svojeg suviška pri čemu im još izuzetno puno preostaje. Naravno kako ne bi morali ni to, ali takovo njihovo javno djelovanje često im je jeftinije, a učinkovitije od plaćanja promidžbenih oglasa. Ne treba zaboraviti kako se dobit tih sektora i nakon plaćanja poreza državi mjeri u milijardama i kako donose više nego dobru zaradu svojim dioničarima, naročito krupnim, a naravno i vršnim menadžerima.

 

Velikim gazdama povećati zaradu i čuvati vlastita radna mjesta

 

Reakcija na ponovno uvođenje spomenutog poreza kojom telekom operateri najavljuju kako će zbog toga zaustaviti svoja ulaganja, kako će zastati njihov razvoj i kako će zbog toga otpuštati radnike, dolazi s pozicije prepotentne visine i moći, arogantna je, bahata i potpuno društveno i moralno neprihvatljiva. Kao da im je netko namjerio uzeti cjelokupnu dobit, a ne samo njen dio, kao da ih netko tjera u gubitak i propast i kao da im neće još uvijek preostati više nego dovoljno za nova ulaganja u vlastiti razvoj i ne samo za zadržavanje postojećih, već i za otvaranje novih radnih mjesta te uz to i za visoku dividendu dioničarima i visoke nagrade menadžerima. Ali veliki gazde, koliko god su preuhranjeni dosadašnjim profitom, neprekidno, nezasitno gladuju za novim. Nikad dosta, samo još i još. Kako im samo nije teško živjeti s tolikom pohlepom u sebi? Pred uprave tih tvrtki stavljaju već i nerealne zahtjeve za visinom dobiti, a uprave će ih pokušati ostvariti pod bilo koju cijenu. Radnici i njihova radna mjesta tu su im dobar ulog. Otpuštati radnike kako bi uštedjeli na njihovim plaćama i materijalnim pravima, način je na koji (još uvijek) svojim velikim gazdama mogu povećati zaradu i čuvati vlastita radna mjesta i sva dobra primanja koja im ona nose. U protivnom bi oni mogli postati višak kojega će ti vječno gladni gazde zamijeniti onima koji će bespogovorno slijediti i ispunjavati njihove želje i očekivanja. E tu kod njih očito nema dvojbe između mogućnosti da „još nešto“ radnika pošalju na burzu, na skrb državi (bez obzira na visinu otpremnine kojom nam žele zamagliti oči i odvući pozornost od samog čina otpuštanja) i mogućnosti da sami ostanu bez dobro plaćenog radnog mjesta i svih financijskih i drugih društvenih povlastica koje to mjesto njima (i njihovima) donosi.

 

Kad je riječ o spomenutoj oštroj i prijetećoj reakciji telekom operatera na najave ponovnog uvođenja posebnog (kriznog) poreza na neke njihove usluge, na to ne bi trebala izostati reakcija šire javnosti. Reakcija telekom operatera bahata je, ucjenjivačka i prijeteća. Kako drukčije protumačiti njihovu poruku, ako nas doista „reznete“ tim porezom, mi nećemo ulagati u Hrvatskoj, a još ćemo otpustiti i radnike (naravno, državi na skrb). To je ponašanje kojim se izdižu iznad vlasti zemlje u kojoj posluju i u kojoj izdašno zarađuju. A najavom novih otpuštanja vrše pritisak kako na vlast, tako i na zaposlene da „skoče“ protiv tog poreza kako bi zadržali radna mjesta. I koliko god su međusobno konkurentni jedni drugima, koliko god se međusobno „tuku“ reklamama, oko mogućeg smanjenja visokog profita u korist zemlje u kojoj ga ostvaruju, ustali su jedinstveno protiv.

 

Moć multinacionalnog kapitala i tvrtki u Hrvatskoj

 

Moja bi im majka u ovoj prigodi rekla jednu staru narodnu: „Ne možeš uvijek biti grablje, nekad moraš biti i vile“. Dakle ne možeš uvijek samo grabiti, nekad moraš i davati, pogotovo ako imaš od kuda. Uistinu je ta i takva njihova reakcija za svaku javnu osudu. Upravo ovaj primjer dobro pokazuje moć multinacionalnog kapitala i tvrtki u Hrvatskoj i to kako jesmo zemlja neoliberalnog kapitalizma, pogotovo ako ne dobiju i pripadajući odgovor iz vlade.

 

U svemu tome ne treba zaboraviti kao je i Hrvatski Telekom d.d., društvo u većinskom vlasništvu Deutsche Telekoma AG, još prije najava ponovnog uvođenja ovog posebnog poreza najavio otpuštanje dijela zaposlenih. Tako je Hrvatski Telekom d.d. od početnih 11 219 radnika iz 2000. godine otpuštanjima zaposlenih, izdvajanjem neosnovnih djelatnosti te napuštanjem tvrtke radnika zbog osobnih razloga ili odlaska u mirovinu, sveden 2011. godine na brojku od 5728 radnika.

 

Kad je riječ o višku radnika u 2012. godini, prve su najave od strane poslodavca počele dolaziti još polovicom 2011. godine. A 2. siječnja ove godine poslodavac je radničkom vijeću poslao na savjetovanje namjeravanu odluku o otkazivanju ugovora o radu za 450 radnika na 217 radnih mjesta na kojima radi 2082 radnika. Time je zapravo u neizvjesnost doveo svih tih 2082 radnika, jer nitko od njih nije siguran hoće li se naći na listi viška ili ostati. Kakova li je to čestitka radnicima na početku godine?!

 

Sindikati koji djeluju u HT-u ne vide nikakav razlog niti opravdanje takvoj najavi, budući posla itekako ima. Naime, kako iznose sindikati, u prošloj je godini u HT-u ostvareno 112 000 prekovremenih sati, a uz redovno zaposlene tu su i 234 radnika zaposlena na određeno vrijeme te čak 1102 studenta. Studenti su, naravno, poslodavcu jeftinija radna snaga jer ih plaća preko studentskog ugovora (a ne znamo što o tome misli Državni inspektorat). Sve u svemu, uz ovih najavljenih 450 otkaza, sindikati smatraju kako ni onih 234 radnika zaposlenih po ugovoru o radu na određeno vrijeme ne mogu mirno spavati, samo što njima ugovori neće biti otkazani, već jednostavno neće biti produženi. Tako se brojka onih koji će ove, 2012. godine, u HT-u ostati bez posla prema sindikalnoj procjeni penje na 684.

 

A gdje je tu radnik?

 

Ma koliko se trudio, ne mogu naći logiku u tome da se kod nekog odradi 112 000 prekovremenih sati, zapošljava uz to i 1102 studenta, a na burzu rada šalje gotovo 700 radnika. A, ako dobro tumačim smisao poruke telekom operatera iz prvog dijela ovog teksta, onda bi na skrb hrvatskoj državi HT, zbog ponovnog uvođenja posebnog poreza na neke usluge, mogao otpustiti još radnika. Ona stara uzrečica „Ploviti se mora“ u telekomunikacijama u Hrvatskoj očito glasi drukčije - „Otpuštati se mora“, kako bi se ostvarile želje i očekivanja velikih gazda i povećao profit. Tu onda poslovnom logikom gospodari pohlepa. Ne bi li jedna tvrtka koja želi biti društveno odgovorna i socijalno osjetljiva to trebala po(do)kazati i time da u krizi ne otpušta svoje radnike, pogotovo jer ne posluje s gubitkom već, dapače, ostvaruje visoku dobit pa i tako pomoći zemlji u kojoj te svoje visoke zarade i ostvaruje.

 

Tako su zapravo mnoge tvrtke koje djeluju u niskoprofitabilnim sektorima, a ne promiču se skupo plaćenim reklamama, čije simbole športske momčadi i pojedinci ne nose na svojim dresovima i od kojih neke jedva sklapaju kraj s krajem i ne otpuštaju, pokazale što je prava društvena odgovornost i osjetljivost. Osjetljivost prema svojoj zemlji i prema svojim radnicima, a ne osjetljivost prema svojim velikim gazdama i neoliberalnim gospodarskim postavkama koje jedino kapital smatraju pravom vrijednošću, a ne onoga koji ga stvara, pri čemu su u stanju dobro platiti jedino one koji toj svrsi bespogovorno služe. A gdje je tu radnik? Oni na njemu zarađuju profit i dok im ga on stvara i dok ga otpuštaju. A radnik je ipak i uvijek iznad profita. Bilo bi zanimljivo pogledati kako, nakon takvih postupaka, izgleda savjest onih koji otpuštaju kako bi i dalje bespogovorno služili i pri tome sačuvali svoje dobro plaćene položaje i još bolje zarađivali. Kad i njima ne bi gospodarila pohlepa, tad bi odbili izvršiti takav nalog i ispuniti tu vrstu očekivanja te bi stali na stranu radnika i pod cijenu svojeg vlastitog radnog mjesta. Ali previše su se navikli na sve svoje povlastice koje nekima od njih u godini dana financijski donesu više nego nekim radnicima rad kroz cijeli životni radni vijek.