Novosti

26. 01. 2006.

NHS TRAŽI OCJENU USTAVNOSTI IZMJENA ZAKONA O JAVNOM OKUPLJANJU

Na zabranjenom trgu svojedobno su prosvjedovali i članovi Sindikata državnih službenika kojima je poslodavac prijavljen na ovoj adresi.

ZAGREB, 26. siječnja 2006. (Hina) - Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) uputili su su danas Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu ustavnosti izmjena Zakona o javnom okupljanju kojima su zabranjeni prosvjedi na Markovu trgu.
Ne možemo se pomiriti sa zabranom okupljanja na Markovu trgu jer nezadovoljni ljudi imaju pravo iskazati svoje mišljenje pred Vladom i Hrvatskim saborom, istaknuo je na konferenciji za novinare predsjednik NHS-a Krešimir Sever.
Okupljanje nije zabranjeno zbog sigurnosnih razloga, kako tvrdi Vlada, već isključivo zato da se nezadovoljnici maknu s Markova trga, ustvrdio je Sever.
Istodobno nisu zabranjene posjete turističkih skupina, promet vozilima niti vjenčanja u crkvi Sv. Marka, a tamo se potencijalni teroristi mogu lakše infiltrirati nego u skupine prosvjednika, smatra Sever.
Zabranom se zadire u ustavno pravo građana na javno okupljanje i mirni prosvjed, te krše odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i UN-ova Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ocjenjuju u NHS-u.


USTAVNI SUD
REPUBLIKE HRVATSKE
TRG SV. MARKA 4
10 000 ZAGREB

PREDLAGATELJ: NEZAVISNI HRVATSKI SINDIKATI, Vodovodna 11, Zagreb, zastupani po predsjedniku Krešimiru Severu
MB: 3531970
Telefon: 3772 936, 3775 882, 3779 338

PRIJEDLOG ZA POKRETANJE POSTUPKA
ZA OCJENU SUGLASNOSTI S USTAVOM

članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju (NN, br. 150/05) s člancima 3., 14. stavkom 2., 16., 38. stavkom 1., 42. i 140. Ustava Republike Hrvatske (NN, br. 41/01 i 55/01 – ispravak, u daljem tekstu: Ustav)

3x

I Temeljem članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN broj: 99/99, 29/02, 49/02 - pročišćeni tekst) predlagatelj podnosi prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju (NN, br. 150/05).

Na temelju članka 88. Ustava, predsjednik Republike Hrvatske, dana 15. prosinca 2005. godine donio je Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju, kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici dana 09. prosinca 2005. godine.

Zakon je objavljen u ''Narodnim novinama'', broj: 150/05 od 21. prosinca 2005. godine, a stupio je na snagu osmog dana od dana objave u ''Narodnim novinama'', odnosno 29. prosinca 2005. godine.

II Člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju dodan je novi podstavak 6. članku 11. Zakona o javnom okupljanju (NN, br.128/99) kojim je predviđena još jedna iznimka od prava na mirno okupljanje i javni prosvjed i to na način da je ista propisana za područje "najmanje 100 metara od objekata u kojima su smješteni ili zasjedaju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske".

Nadalje, predmetnim člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju dodan je i stavak 2. članku 11. Zakona o javnom okupljanju, kojim stavkom je određeno da se u slučaju zabrane mirnog okupljanja i javnog prosvjeda najmanje 100 metara od Markova trga u Zagrebu (članak 11. stavak 1. podstavak 6.) ne primjenjuje odredba članka 4. stavka 1. Zakona o javnom okupljanju, u dijelu kojim se određuje broj sudionika okupljanja. Člankom 4. stavkom 1. Zakona o javnom okupljanju propisano je da se mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva "svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva".

III Zakonom o javnom okupljanju razrađuje se Ustavom utvrđeno ljudsko pravo na javno okupljanje, odnosno mirna okupljanja i javne prosvjede, javne priredbe i druge oblike okupljanja, zbog čega svaka promjena ili dopuna toga Zakona mora biti usklađena kako s odredbama Ustava, tako i s odredbama međunarodnih konvencija i ugovora koji su na snazi u Republici Hrvatskoj. Podnositelj prijedloga smatra kako navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju, odnosno članak 1. mora biti u skladu sa sljedećim odredbama:

Ustav

Članak 3.
''Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekovog okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.''

Članak 14. stavak 2.
''Svi su pred zakonom jednaki.''

Članak 16.
''Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. ''

Članak 38. stavak 1.
''Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.''

Članak 42.
''Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.''

Članak 140.
"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava."

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
Članak 10.
''Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
Ostvarivanje ovih sloboda, budući uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.''

Članak 11.
''Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.
Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim člankom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.''

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1976. godine
Članak 21.
''Priznaje se pravo na mirno okupljanje.
Ovo pravo neće biti ograničeno izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, javnog poretka, zaštite javnog zdravlja ili morala ili prava i sloboda drugih osoba.''

IV Sloboda mišljenja i izražavanja stajališta jedna je od osnovnih sloboda svakog demokratskog društva. Mirno okupljanje i javni prosvjed način je na koji se ova sloboda može konzumirati.

Pravo misliti što želiš, kazati što hoćeš mora pratiti i sloboda govora i javnog nastupa na bilo kojem mjestu. Ta prava mogu se ograničavati radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja. Nikada i nikako iz političkih razloga.

Već se u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine u članku 20. spominje pravo na mirno zborovanje, odnosno pravo na mirne demonstracije. Nikakva se ograničavajuća klauzula ne predviđa ovim člankom, iako to ne sprječava državu ograničiti ove slobode na osnovi odredbe članka 29.

Nadalje, svi gore spomenuti akti, Ustav i međunarodni ugovori, omogućuju kako pravo na mišljenje i izražavanje, tako i na mirno okupljanje. Naravno da ta prava povlače za sobom određene obveze i odgovornosti te su zato subjekti određenih ograničenja. Gotovo je identična formulacija, kojom se ograničava ovo pravo, navedena u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima UN iz 1976. godine te u Ustavu. Ta ograničenja su određena kao ona koja su nužna u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti, javnog reda i mira, zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih ljudi. Znači država, odnosno vlast, kada procijeni da će biti ugrožena neka od ovih vrijednosti, samostalno odlučuje hoće li ili neće ograničiti ovo pravo.

Međutim, pritom se država mora pridržavati određenih načela i standarda primjerenih demokracijama zapadneuropskog tipa. Jedna od funkcija vlasti je zaštita prava građana i općeg pravnog poretka. Ona nije sama po sebi povlastica bilo kojeg dijela društva, ona je vlast jednakih nad jednakima. Svaka vlast mora upravljati državom zajedno s narodom, a ne odvojeno od njega, jer vlast izvire iz naroda. Narod ima pravo zahtijevati od svojih predstavnika (zastupnika u Saboru, članova Vlade) obnašanje vlasti na način služenja. U istinskim se demokratskim državama od svakog čovjeka, pripadnika zajednice, očekuje aktivno sudjelovanje u oblikovanju političke zajednice te nadzoru državne vlasti. Upravo su mirno okupljanje i javni prosvjed na kojima se izražava nacionalno, političko ili socijalno uvjerenje ili ciljevi načini aktivnog i savjesnog ispunjenja građanske dužnosti. Samo politički aktivan narod može spriječiti otuđenje vlasti od naroda. Vlast nije privilegija odabranih, koja se mora čuvati po svaku cijenu, sprječavajući svaku kritiku, odnosno proglašavanjem svake kritike napadom na državne interese i sustav vrijednosti koji se posebno štiti. Neprihvatljivo je vlastite političke interese predstavljati kao interese države te uvoditi restrikcije na sve one koji iskazuju kritički odnos prema pojedinim potezima i mjerama vlasti, koje ista pokušava prikazati kao jedino ispravne. To bi značilo kako je sve što se nalazi izvan sustava političkih ideja za koje se oni zalažu – rušilačko, antidemokratski usmjereno i samim time nedopušteno.

V Usvojenim zakonskim rješenjem zakonodavac uvodi opću zabranu okupljanja i prosvjeda na Markovu trgu, navodeći da je ovakvo ograničenje potrebno radi interesa državne sigurnosti te radi zaštite prava i sloboda drugih.

Što je interes državne sigurnosti?
U dokumentu Vlade RH «Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske» navodi se kako interesi RH predstavljaju najvažniju i neupitnu potrebu hrvatske države, odnosno hrvatskih građana, kako nacionalne interese predstavljaju najviše vrijednosti RH koje proizlaze iz Ustava, a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, socijalna pravda, prava čovjeka, ..., i demokracija, kako opstanak suverene, neovisne i teritorijalno cjelovite države predstavlja vitalni interes RH te kako postoje i drugi interesi koji su važni za sigurnost RH, odnosno za dobrobit države i njenih građana. To su očuvanje i razvoj demokracije i demokratskih institucija te vladavina prava. Sloboda i ljudska prava dio su ovih interesa.
Iz navedenoga se može zaključiti kako su i prava na mirno okupljanje i javni prosvjed dio interesa RH, odnosno vrijednosti koje se posebno štite i od izuzetnog su značenja za razvoj demokracije i vladavinu prava te se takva okupljanja obavljaju u javnom interesu.

Upravo se s toga gledišta otvara pitanje na koji način se ugrožava suverenost, teritorijalna cjelovitost, neovisnost, kulturni i povijesni identitet, vladavina prava i demokracija, odnosno čija se to prava i slobode ugrožavaju ukoliko se mirno okupi određeni broj građana, primjerice pred zgradom Sabora ili Vlade, kako bi izrazili svoje mišljenje? Ovakvom odredbom faktički se svako organizirano mirno okupljanje pred Hrvatskim Saborom, Vladom RH, zgradom Predsjednika Republike Hrvatske i Ustavnim sudom Republike Hrvatske proglašava nacionalnom prijetnjom, opasnošću najvišeg rizika koja se može ukloniti jedino apsolutnom zabranom mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. Zakonodavac je išao toliko daleko da je zabranio javni prosvjed i samo jednoj jedinoj osobi koja želi koristiti svoje pravo iz članka 38. st. 1. Ustava. Dakle, upravo zabranom javnog prosvjeda i jednoj osobi bliže od sto metara od ranije navedenih zgrada, jasno je da je zabrana u prvom redu napravljena zbog onemogućavanja samog javnog prosvjeda na tom mjestu, a ne iz sigurnosnih razloga jer, barem se jednu osobu lako pregleda i neprekidno drži pod nadzorom.

Nije li člankom 16. Ustava propisano kako svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ovakvim određenjem zakonodavac apriorno proglašava svaki slučaj mirnog okupljanja ili javnog prosvjeda ugrožavajućim za vrijednosti koje imaju prednost pred slobodom mirnog okupljanja i javnog prosvjeda i koje se štite člankom 16. Ustava.

Je li je doista nužno u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti, javnog reda i mira, zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih ljudi zabraniti organiziranoj i mirnoj skupini ljudi ili samo jednoj osobi izražavanje mišljenja pred sjedištima predstavnika koje je i sam birao (zgradama Vlade RH, Hrvatskog sabora i Predsjednika Republike)?

Zakonodavac se u obrazloženju poziva i na globalnu prijetnju terorizmom. Državni dužnosnici neprestano nas uvjeravaju kako je Hrvatska sigurna zemlja te kako nismo ugroženi od sve češćih terorističkih prijetnji i napada koji se događaju diljem svijeta. Jesmo li zabranom mirnog okupljanja i javnog prosvjeda na Markovu trgu uklonili i posljednji sigurnosni rizik kada je u pitanju terorizam? Ne postoje li onda ti sigurnosni rizici uvijek kada se održava neko okupljanje i prosvjed građana, bez obzira gdje se ono održava? Vrijede li, temeljem takvog stava, životi i sigurnost građana, recimo na Trgu bana Josipa Jelačića manje od života i sigurnosti državnih dužnosnika, jer na tom trgu javno okupljanje i prosvjedovanje nisu zabranjeni. Kakva je to onda kategorizacija građana? Ili još dalje, ne postoji li takva prijetnja i onda kada se unutar kruga od 100 metara od Markova trga održavaju okupljanja kojima je svrha ostvarivanje gospodarskih, vjerskih, športskih i inih interesa? Ta se okupljanja, dapače, sukladno članku 33. Zakona o javnom okupljanju, ovisno o broju sudionika, ne moraju niti prijavljivati te se na njih zabrana navedena u članku 1. stavku 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju ne odnosi. Predlagatelj smatra kako je strah od terorizma svugdje u svijetu manje ili više jednako prisutan te ga vlast u ovom slučaju koristi u svoje prizemne političke svrhe s ciljem onemogućavanja kritike vlasti. Neshvatljivo je da bilo koja, pa i ova vlast, očekuje da joj se svi klanjaju i upućuju samo ugodne riječi. Vlast neće biti u mogućnosti ispuniti svoje zakonske dužnosti ukoliko nije u stanju čuti i prihvatiti drugačije mišljenje ili uvjerenje. Bit demokracije je omogućiti u najvećoj mogućoj mjeri slobode, između ostalog i slobodu okupljanja i izražavanja.

VI Kada se prijavljuje održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda na bilo kojem mjestu, tada se procjenjuju i sigurnosni rizici istih. Ukoliko se procijeni da "postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira" (članak. 14. stavak 1. podstavak 4. Zakona o javnom okupljanju, NN 128/99) prosvjed se uvijek može zabraniti. Pored navedenog, zakonodavac je usvojenim izmjenama predvidio i novu mogućnost za sprječavanje, odnosno prekid mirnog okupljanja i javnog prosvjeda u slučaju kada "postoji zbiljska i izravna opasnost za zdravlje sudionika i drugih osoba". Navedene zakonske mogućnosti pružaju potrebnu zaštitu svim građanima, pa tako i državnim dužnosnicima, zbog čega se usvojenom općom zabranom mirnog okupljanja i javnog prosvjeda na Markovu trgu prekršilo određenje navedeno u članku 16. Ustava, pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed propisano u članku 42. Ustava te sloboda izražavanja misli, propisano u članku 38. stavku 1. Ustava. Ujedno su se prekršile i odredbe međunarodnih ugovora koje su dio našega unutarnjeg pravnog sustava, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

Ograničavati pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed zbog zaštite prava i sloboda drugih predstavlja davanje prava jednima na štetu drugih, bez postojanja valjanih razloga. Svatko uživa prava u granicama u kojima drugog ne ograničava u vršenju njegovih prava. Mirni prosvjedi na bilo kojem mjestu na kojima se ne poziva na nasilje, rasnu mržnju ili bilo koji drugi oblik netolerancije, nego prosvjedi na kojima se izražavaju mišljenja ili stavovi drugačiji od onih kojima su upućeni, odnosno izražavanje u polemičnom ili kritičkom stilu, iako nisu možda ugodni niti jednoj vlasti, odnosno onima kojima su upućeni, moraju se tolerirati.

Pravo mirnog okupljanja i javnog prosvjeda jedno je od osobnih i političkih sloboda i prava i provedba toga prava na Markovu trgu kod građana stvara osjećaj izravne komunikacije s dužnosnicima, a onemogućavanje njegove provedbe znak je postojanja nepovjerenja između predstavnika vlasti i građana. Nepovjerenje otvara put novim zabranama, koje ne pogoduju razvoju društva tolerancije te međusobne komunikacije temeljene na demokratskim načelima. Osjetljivost ove, niti bilo koje vlasti na kritiku ne smije biti razlogom ograničavanja prava i sloboda zajamčenih Ustavom. Organizator okupljanja ima ustavno pravo slobodno izabrati mjesto okupljanja na kojem će moći ostvariti svrhu okupljanja, a Markov trg upravo predstavlja takvo mjesto s kojeg se može uputiti određena poruka vlasti (Hrvatskom saboru i Vladi). Pored navedenog, uskraćivanjem prava na mirna okupljanja i javne prosvjede na Markovu trgu državni su službenici izgubili pravo na prosvjed pred svojim poslodavcem, dok istodobno ostale kategorije radnika to pravo i nadalje neometano ostvaruju, što je ponekad jedini i najučinkovitiji način komunikacije između socijalnih partnera.

VII Člankom 14. Ustava određeno je kako smo svi pred zakonom jednaki. Pobojnim odredbama zakonodavac stvara razliku između građana koji sudjeluju u okupljanjima kojima je svrha ostvarivanje gospodarskih, vjerskih, športskih i inih interesa od onih građana koji sudjeluju u okupljanjima koji se održavaju radi izražavanja i promicanja određenih uvjerenja i ciljeva.

Nadalje, treba napomenuti razliku koja se stvara između pojedinca koji izražava svoje npr. vjersko uvjerenje s osobom koja izražava svoje političko, nacionalno ili socijalno uvjerenje. Pobojnom odredbom stavka 4. upravo se drugoj osobi zabranjuje pristup na Markov trg.

Ovakvo određenje nameće pitanje: jesu li prijetnja državnoj sigurnosti, na koju se zakonodavac poziva, sva okupljanja, bez obzira kojim su razlogom motivirana, ili samo ona koja se provode u cilju izražavanja drugačijeg mišljenja? Ili još određenije: jesu li prijetnja okupljanja ili riječ koja se na njima izgovara? Uklonivši nezadovoljnike i stvorivši "zabranjenu zonu", zakonodavac je valjda osigurao neometano obavljanje državne vlasti, jer je ono, opet valjda, do sada bilo bitno umanjeno.

VIII Mišljenja smo kako je zakonodavac donošenjem pobojnih odredbi, koje su u nesuglasnosti s odredbama Ustava i međunarodnog prava, učinio i povredu načela poštivanja prava čovjeka, jednakosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

IX Slijedom navedenog predlagatelj smatra kako je razvidno da odredba članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju nije u suglasnosti s člancima 3., 14. stavkom 2., 16., 38. stavkom 1., 42. i 140. Ustava, s člancima 10. i 11. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te člankom 21. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Stoga, temeljem članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH predlagatelj predlaže Ustavnom sudu RH prihvatiti prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, provesti propisani postupak, te sukladno članku 55. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ukinuti zakonsku odredbu sadržanu u članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju (NN, br. 150/05).

U Zagrebu, 25. siječnja 2006.

Nezavisni hrvatski sindikati
Predsjednik
Krešimir Sever