Novosti

28. 11. 2005.

NOVI LIST: Radnike predvode intelektualac, čelična lady i sindikalni šminker

U Novom listu gaji se posebna tradicija glorificirajućeg novinarstva kad su u pitanju sindikati

Novinarka Novog lista Gabrijela Galić, čija je strast prema sindikalnom pokretu već zapažena u svim sindikalnim središnjicama, u današnjem se broju osvrnula na predvodnike sindikalne scene u Hrvata.
Emotivno i toplo, kako samo ona znade, opisala je Krešu, Vesnu, Stjepana, Borisa, Ozrena i Vilima (nisu likovi iz Otpisanih) kao lidere sindikalne scene pune ljudskih vrlina i s ponekom, također ljudskom pa tako i razumljivom, slabošću.
Tako od danas i šira javnost može sindikalnim čelnicima tepati "intelektualac", "sindikalna majka", "maneken", "đe si majstore", "oštroga jezika Ozrene" ili "sindikalni neženjo", a da svi znaju o kome se radi.
Tekst iz Novog lista prenosimo u cijelosti (dobro zvuči, al smo se namučili prepisujući ga)...

SINDIKALNI POKRET NA PRAGU JE »KLINIČKE SMRTI«, A POTPUNU PACIFIZACIJU SINDIKATA PRIJEČI TEK NEKOLICINA SINDIKALNIH VOĐA
Najžešća kritika Vladi čuje se iz NHS-a Krešimira Severa, kojeg nazivaju "sindikalnim intelektualcem". Sindikalno ponašanje ovisi o ženi čelična stiska Vesni Dejanović, a medijski vrlo eksponiran je i »sindikalni maneken« Boris Kunst

Zagreb-Sindikati u Zemlji nikada nisu bili nevidljivi. Potpuno pasivizirani. Takvo je stanje zapravo posljedica imaginacija koju sindikati na nacionalnoj razini godinama grade dovodeći sami sebe na prag kliničke smrti. Kako su krenuli, teško je vjerovati da će uspjeti udahnuti svježeg zraka i vratiti se u život. Za to bi, ipak, trebalo malo svježe krvi, a ona u domaći sindikalni pokret teško prodire.
Potpuna pacifizacija sindikata krenula je s prošlom koalicijskom vlašću, nastavila se s povratkom HDZ-a na vlast. Premijer Ivo Sanader u konačnici, za razliku od svih svojih prethodnika, moći će se pohvaliti kao je pridobio najveći dio sindikalnog tijela. Danas se kritika iz sindikalnih krugova čuje jedino iz Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimira Severa, središnjice nastale koncem '90-tih iz većine sindikata bivše Koordinacije sindikata javnih službenika i namještenika i Konfederacije nezavisnih sindikata Hrvatske. Baza iz koje je nastao NHS nosila je izrazito državotvoran imidž. Tog s tereta NHS zahvaljujući istupima Severa oslobodio, iako ta centrala ima naglašenu demokršćansku nacionalnu notu. Krešimir Sever član je Laičkog vijeća Biskupske konferencije, proučava Socijalni nauk Katoličke crkve, sudjeluje na tribinama Centra za socijalni nauk, a u posljednje vrijeme «posluži» i kao centar za vezu između sindikata i Kaptola. Za sindikalne kolege nerijetko predstavlja «crnu ovcu» koja razbija zajedništvo. On u ime zajedništva neće, primjerice, dignuti ruku za zabranu radnika okupljanja radnika na Markovom trgu, ili potpisati pakt s politikom. Za razliku od drugih predsjednika sindikata Sever, kojeg nazivaju i «sindikalnim intelektualcem», odluke nikada ne donosi bez pomne konzultacije s izvršnim tijelima NHS-a. Iako bi se moglo reći kao je to posljedica straha od odluke, to je prije svega pokazatelj štovanja članstva kojeg javno predstavlja. To strogo poštivanje forme, zasigurno je i razlogom zbog kojeg do javnosti nikada nisu stigle informacije o potresima unutar NHS-a, središnjice s oko 90 tisuća članova uglavnom u javnim poduzećima i državnoj upravi.

Sindikalna majka
Sindikalno ponašanje umnogome ovisi o ponašanju najbrojnije gospodarske središnjice u zemlji, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske koja okuplja nešto više od 211 tisuća članova. Na čelu te, u globalu socijal-demokratski orijentirane središnjice, sklone koketiranju s politikom ma koje opcije bila, žena je čelična stiska - Vesna Dejanović. U sindikalnom pokretu od početka je njegova stvaranja kao predsjednica Sindikata ugostiteljstva i turizma. Jedna je od ključnih sudionika svih prevrata unutar SSSH, i onih iz sredine 90-tih kada je s Krešimirova trga otišao Dragutin Lesar (za kojim mnogi u sindikalnom svijetu još žale), i onih iz bliske prošlosti kada je rušen Davor Jurić. U kuloarima Radničkog doma predsjednicu navodno nazivaju Vesna Zmijanac - ne zbog sličnosti s tom nekadašnjom narodnjačkom zvijezdom. U nacionalnim sindikalnim krugovima sinonim za Vesnu Dejanović je «sindikalna majka» jer je pod skute SSSH privukla tri središnjice- Uni-Cro, Maticu, HUS- a navodno bi i URSH rado u društvo četvorke. Smatraju je vrlo sposobnom igračicom, spremnom na sve kako bi ostvarila cilj. Ona sama međutim, za sebe kaže kako ništa ne radi u rukavicama. Potvrdit će da je osoba s kojom se nije dobro sukobiti samo zato jer je «otvorena, ali nikada i zlonamjerna». Središnjica koju vodi sve se više pretvara u političku stranku.

Žena u muškom svijetu
U tradicionalno muškom sindikalnom svijetu do predsjedničkog mjesta u središnjici uspjela se probiti još jedna žena. Maticu sindikata javnih djelatnosti tako vodi Zdenka Gizdić, no pravi kreator politike te središnjice s pedesetak tisuća članova u školstvu, zdravstvu i visokom obrazovanju je Vilim Ribić. Riječ je doista o osobi koja živi za sindikat, ali i osobi koja teško može prihvatiti da interesi javnih službi i radnika u gospodarstvu nisu isti. Kritiku teško prihvaća. Kada ima ideju, branit će je do iznemoglosti, pritom ne dozvoljavajući da mu oponenti iznesu svoje argumente. Takav je slučaj s doprinosom solidarnosti, ali i s nizom ideja- poput političkog pisma Europi- koje sa sindikalnim radom nemaju dodirnih točaka. U takvim situacijama, one koji drukčije misle lakonski će politički etiketirati ne razmišljajući pritom da se i sam uvukao u politiku. Ribić je i žestoki borac za veće izdvajanje novca u državnom proračunu za razvoj znanosti i povećanje efikasnosti rada javnih službi i prosvjete. Jedan je od najžešćih zagovornika ponovnog potpisivanja socijalnog pakta s Vladom. Za Ribića kažu da je motor i temelj organizacije, radoholičar, čovjek koji ima pozitivnih svojstva, ali i temperamenta, tvrdoglave principijelnosti. Čovjek ideje ili frojdovski rečeno čovjek sublimiranog libida. A možda tek dokoličar koji nema što raditi pa radi 16 sati dnevno. No u svakom slučaju čovjek kojem leži riječ pisana i usmena. Čovjek koji se već desetak godina uporno vraća u znanost, a koji se već 40-tak godina ne ženi, tako je samog sebe Ribić opisao na web stranici Sindikata znanosti.

Veliki jedu male
Iako svojim istupima ne puni novinske stranice, jedan od najvećih «sindikalnih lisaca» na nacionalnoj sceni svakako je Stjepan Kolarić, predsjednik grafičkog sindikata. Mnogi će za njega reći da je majstor sindikalnog rada, lukavac koji je ustrojio jedan od najorganiziranijih sindikata. Reći će i da je istinski sindikalac, koji je shvatio da mali i organiziran Sindikat grafičara ne može opstati sam i da je u domaćem pokretu potrebno nešto mijenjati. Njemački sektorski organizirani Verdi prenio je u domaće okružje i osnovao Uni – Cro. Zbog ideje sektorskog organiziranja sindikata spremno je ušao u suradnju ( s tendencijom ujedinjavanja ) sa SSSH, Maticem i HUS-om. No, čini se da u posljednje vrijeme sve više razočaran tim projektom, jer veliki obično pojedu male. Kako funkcionira domaći sindikalni pokret, možda najbolje govori i podatak da je rijetko koji sindikalni čelnik sigurnu fotelju u središnjici napustio jer mu je istekao mandat. Gotovo svi su s tih pozicija odlazili isključivo zbog financijskog stanja u središnjici i uvijek nekih «izgubljenih novaca». Zdenko Mučnjak predsjednik Hrvatske udruge sindikata, jedan je od rijetkih sindikalnih čelnika koji je tu fotelju napustio svojom voljom. Odlazak je najavio godinu dana unaprijed, a ljetos ga je naslijedio Ozren Matijašević, dugogodišnji vođa HUS-a u Dalmaciji, gdje je zapravo i najveći dio njihova članstva.

Pragmatična ambicioznost
Za Mučnjakova mandata HUS se uspio osloboditi tereta prošlosti i činjenice da je 1992. godine taj sindikat osnovao Josip Manolić kao protutežu sindikatima izniklim iz bivšeg socijalističkog sindikata. U kojem će smjeru na riječima oštri Matijašević odvesti HUS, tek treba vidjeti.
Najzabavnija osoba na sindikalnoj sceni svakako je Boris Kunst, predsjednik Udruge radničkih sindikata, osnovane 1994. godine nakon što je smijenjen u SSSH. Bivšeg poslodavca – SSSH – tada je nazvao «komunističkom Bastiljom», a upravo ga je inat s velikom dozom prezira spram Saveza održao svih ovih godina u sindikalnom svijetu. Naravno, veliku zaslugu ima i ogromna pragmatična ambicioznost Kunsta koji je za opstanak na životu spreman sklopiti pakt i s najljućim neprijateljem. Pa će tako vrlo skoro možda sklopiti i pakt sa SSSH. A kad je o politici riječ, svaka je opcija u nekom trenutku dobra. Medijski je eksponiran zbog oštre sindikalne retorike i izuzetnog marketinškog talenta. A uz to ide i u našim uvjetima nespojiv luksuz, zbog kojeg Kunsta nazivaju i «sindikalnim manekenom» koji i na prosvjed dolazi u odjeći s markicom.
Gabrijela Galić