Novosti

14. 08. 2006.

POKUŠAJ UVOĐENJA DOPRINOSA SOLIDARNOSTI PO UZORU NA ŠVEDSKU, DANSKU, ŠVICARSKU I BUGARSKU U NAS IZAZIVA POLEMIKE

Ribić: Nitko ne može besplatno uživati plodove sindikalnog rada
Predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti Vilim Ribić smatra da pogodnosti kolektivnog ugovora koje uživaju i oni koji nisu članovi sindikata moraju biti plaćene kroz doprinos solidarnosti
(NOVI LIST, 14. kolovoza) ZAGREB – Švedska, Danska, Švicarska i Bugarska među rijetkim su europskim zemljama u kojima funkcionira doprinos solidarnosti, odnosno svojevrsni porez kojeg nečlanovi sindikata plaćaju sindikatima žele li da se i na njih primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora kojeg je s poslodavcem ispregovarao sindikat. Doprinos solidarnosti najrašireniji je na području anglosaksonskih zemalja. U dijelu skandinavskih zemalja pitanje doprinosa solidarnosti zapravo predstavlja sastavni dio tradicije sindikalnog rada i organiziranja, jednako kao što je, primjerice u Austriji, pitanje tradicije radnička komora u koju sredstva izdvajaju i sindikati i nečlanovi sindikata.

– Plodovi svakog rada imaju svoju cijenu. Nema besplatne vožnje, nema besplatne hrane. Ne može netko uživati plodove tuđeg rada – rezolutan je Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti koji je i najgorljiviji zagovornik uvođenja doprinosa solidarnosti. Kako objašnjava, ne može se niti u rezultatima sindikalnog rada uživati bez ikakve naknade.
Prema podacima koje je Ribić prikupio, modeli doprinosa solidarnosti mogu se svrstati u tri grupe. Tako nečlanovi plaćaju za korištenje povoljnosti kolektivnog ugovora, ili za sindikalnu organiziranost njihove tvrtke, ili za rad podupirućih organizacija u cilju razvoja stručnog rada sindikata. Druga je opcija da nečlanovi sindikata ne plaćaju nikakav doprinos solidarnosti, ali država i poslodavci stimuliraju sindikalnu organiziranost kroz povrat dijela sindikalne članarine. Ima i primjera u kojima nečlanovi sindikata ne plaćaju nikakav doprinos solidarnosti, ali su u daleko nepovoljnijem položaju od sindikalno organiziranih radnika. Primjerice, nečlanovi ne mogu koristiti niz prava dogovorenih u postupku kolektivnog pregovaranja. Dijelu domaćih sindikata takvo rješenje nije nezanimljivo. Naime, proteklih se godina u više navrata spominjala ideja prema kojoj bi se na nečlanove sindikata primjenjivale samo osnovne odredbe kolektivnog ugovora, bilo da je riječ o iznosu plaće, trajanju godišnjeg odmora, standardnim dodacima na plaću. No, trinaesta plaća ili božićnica, primjerice, primjenjivali bi se samo na članstvo sindikata potpisnika kolektivnog ugovora.
Takav bi model omogućio i da se za članove sindikata ugovori viši regres, božićnica ili jubilarna nagrada no što će je primiti nečlan sindikata. Međutim, takva rješenja s obzirom na nediskriminirajuće odredbe domaćeg zakonodavstva, u Hrvatskoj ne mogu proći. Uz to, tko sindikatima može jamčiti da poslodavci nečlanovima sindikata neće dati više no što im kolektivnim ugovorom pripada.
G. GALIĆ

Pomoć za nezaposlenost
Prema belgijskoj i skandinavskoj praksi, sindikat može djelovati i kao agencija za isplatu niza pomoći, poput pomoći za nezaposlenost. No, takvu pomoć radnik ne može dobiti ako nije član sindikata. U Belgiji, u kojoj je 85 posto zaposlenih sindikalno organizirano, država kroz porezni sustav ili poslodavci putem transfera, članovima sindikata vraćaju već uplaćene članarine. Koliko god težnja svih promotora doprinosa solidarnosti bila razumljiva i opravdana, taj institut uvijek otvara pitanje kršenja sloboda čovjeka i diskriminacije. U Švedskoj je sasvim normalno da radnik pri stupanju u radni odnos ulazi u sindikat. To je svojevrsno pravilo proizašlo iz tradicije, pa je i 90 posto radnika u toj zemlji sindikalno organizirano.