Novosti

13. 04. 2017.

Puljiz: Hrvatska mora aktivno proizvoditi svoje društvo

GOSPODARSTVO

(Deutsche Welle) O najvećim socijalno-političkim iskušenjima današnjice s kojima se susreće RH, porazgovarali smo s Vladom Puljizom, profesorom emeritusom socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Socijalna je situacija u Hrvatskoj takva da za Vašu struku ima sve više posla. No to znači da društvo uopće ne stoji dobro?

Situacija je teška, porast siromaštva bilježimo nekoliko godina, a nezaposlenost je sve veći problem, naročito za mlade. Nepovoljni su i demografski trendovi, a sve su izraženije socijalne razlike među socijalnim slojevima. Ginijev koeficijent je relativno visok, ali mene posebno intrigira rast nejednakosti šansi između donjih i gornjih slojeva stanovništva. To se u javnost ne zapaža dovoljno, o tome se malo govori, a veoma je značajno.

 

Prvi su se u RH zbog toga pobunili studenti, još 2009. godine, revoltirani komercijalizacijom i daljnjim poskupljenjima visokog obrazovanja, a čime se mnogi isključuju iz društva?

 

Pitanje je tko danas može doći do visokog obrazovanja. Donji socijalni slojevi sve manje i sve teže. Nejednakost šansi primjećuje se ako pogledate koliko djece od roditelja sa završenom osnovnom školom, uopće dospije na fakultet. Javno rado govorimo o uspješnim poduzetnicima, o primjerima izvrsnosti, dok većina startno onemogućenih da se probiju do boljih zanimanja, naprosto ostaje izvan ekrana. Također, to je izvan fokusa rasprave o reformi obrazovanja. Današnji vodeći istraživači socijalnih politika Esping-Andersen i Palier argumentiraju da je pritom najvažnije ulaganje u predškolskoj dobi. Frapantan je podatak koji iznosi Esping-Andersen da svaki dolar uložen u razvoj djeteta u predškolskoj dobi, kasnije donosi dobit od pet do 12 dolara u ljudskom kapitalu.

 

Kakva budućnost očekuje mlade u Europi?Kakva budućnost očekuje mlade u Europi?

 

Taj problem ima i Zapadna Europa. Generalno uzevši, neoliberalni ekonomski diktat zadaje i teži socijalni kontekst?

 

Na neki način je tako, mada ne bih neoliberalizam krivio za sve loše, da nam ne bi promakle neke činjenice. Europska unija dugo se nije uplitala u područje socijalnih prava država-članica. No opća situacija nije ista kao nekoć. Globalizacija i tehnološka revolucija postavljaju nove zahtjeve s kojima se treba suočiti. “Slavno doba” socijalne države od kraja Drugog svjetskog rata do sredine 70-ih davno je prošlo. To su bile tzv. kejnzijanske države nacija, a ovo je nešto sasvim drukčije. I veoma je zahtjevno, posebno za manje države, naročito one u istočnom dijelu EU-a.

 

Ali globalni krah privatnog financijskog sektora 2008. godine ipak je nasilno saniran javnim novcem. Pa otuda i silni rezovi državno-budžetske potrošnje. Kako gledati na to?

 

Istina, kriza je naplaćena najširim slojevima. No udio socijalnih troškova u BDP-u središnjih europskih država ipak nije opao. S druge strane, u samoj Europi imamo različito uspješne modele socijalnih država od kojih je nordijski, tj skandinavski najuspješniji.

 

A kako komentirate noviju reformu radničkih prava, tzv. fleksibilizaciju, u Hrvatskoj i šire?

 

Sam rad se mijenja, kapital je mobilniji, globaliziran. Rad kao zaposlenost postaje nesiguran, prekaran, dakle, ne više statičan i siguran kao što je bio u vrijeme poslijeratnog fordističkog kapitalizma. Prije se išlo na stalno, sigurno radno mjesto u tvornicu. Zagreb je bio optočen cijelim jednim vijencem tvornica, a danas umjesto njih stoje trgovački centri. No, tehnološka revolucija mijenja rad, sve je manje neposrednog, fizičkog rada. On je uglavnom transferiran na periferiju svijeta, dok u centru ostaje uglavnom visoko sofisticirani menadžment i R&D sektor, odnosno istraživanje i razvoj. Tercijarni poslovi ovdje su zastupljeniji, usluge i slično. Stoga u pitanje dolazi prethodni sustav socijalne sigurnosti. U tom sam smislu sindikalistima objašnjavao da su pred njima novi, znatno složeniji izazovi, kao što bi bila socijalna zaštita pokretnog, fluidnog rada.

 

Socijalna i ekonomska napetost ipak je sve veća. Kakvim predviđate odgovor politike na to? Jer, u ovom trenu baš i ne izgleda kao da je taj problem pod kontrolom.

 

Hrvatska, kao i ostatak svijeta, zasad nema odgovor na to, nazovimo ga, novo socijalno pitanje. Socijaldemokracija je zakazala, kako u nas tako i drugdje, jednako kao i lijevi centar - blairovski, schröderovski ili hollandeovski. Mladi sve teže ulaze u svijet rada.

 

Pritom i potpunija zdravstvena zaštita postaje sve manje dostupna najširim slojevima?

 

To je uistinu veliki problem. Zdravstveni troškovi rastu brže od ostalih troškova; zdravstvene tehnologije su sve naprednije i skuplje, a populacija sve starija. Zdravlje je sve više na cijeni, a očekivano trajanje života osjetno raste. Sve te troškove valja namiriti, pa se oni prebacuju na korisnike usluga. Bogatiji mogu platiti više i živjeti dulje, a ostali - kako im već bude.

 

Spominjući najstariju populaciju,dodajmo ida je mirovinski sustav u RH već dugo kritična točka. Drugi stup mirovinskog osiguranja, obavezan te kapitaliziran, pokazuje brojne i velike mane?

 

Sudjelovao sam u radnoj skupini za izradu strategije razvoja mirovinskog sustava 2003. godine. Prisustvovao sam i koncipiranju novog mirovinskog modela nekoliko godina prije toga, kad je Svjetska banka tražila reforme, inspirirane liberalizacijom tržišta osiguranja. Tada Hrvatska nije bila članica EU koja djeluje kao neka vrsta zaštitnog mehanizma. U posljednje vrijeme slušam i argumente nekih ekonomista za ukidanje drugog stupa. Ukratko, mislim da uz kapitalizirane stupove mirovinskog sustava, te onaj prvi, najveći, međugeneracijske solidarnosti, treba razvijati tzv. nulti stup mirovinskog osiguranja financiran porezima, koji bi jamčio temeljne, svim građanima zajamčene mirovine.

 

Što bi to značilo? Prvi stup je za klasičnu tekuću raspodjelu, drugi je obavezna štednja koju banke oplođuju na tržištu kapitala?

 

Nordijske, a i neke anglosaksonske zemlje poznaju takav model, kojim se pokriva minimum materijalne zaštite i rješava veliki dio socijalnih potreba. Onaj tko može više platiti, taj će i priuštiti više. Tako da je na djelu neki vid individualizacije mirovinskog osiguranja. Uglavnom, činjenica je da sadašnji model mirovinskog sustava nije dovoljno dobar i da ga treba unaprijediti.

 

 

Ukupno govoreći, od čega biste sugerirali da se počne s promjenama, a prema nekoj boljoj socijalnoj politici RH?

 

Naglasak u socijalnoj politici stavio bih na socijalno investiranje. To je Alain Touraine svojevremeno nazvao “proizvodnjom društva”. Drugim riječima, socijalne bi probleme trebalo prevenirati, a ne ih samo reparirati i kompenzirati. I u Hrvatskoj danas vlada koncept repariranja, pa smo stalno iznenađeni neočekivanim lošim posljedicama socijalne i drugih politika. Tako, primjera radi, izostaje značajnije ulaganje u obrazovanje, u razvoj usluga, u mlade, u stabilnost sustava. Svijet se mijenja, a mi propuštamo blagovremeno prilagođavanje, pa stoga zaostajemo. I onda kukamo, npr. zbog loše demografske slike. No greška je misliti da se to može ispraviti povećanim davanjima za djecu, bez sustavnih ulaganja u širi socijalni kontekst. Jer, kao što je, u metaforičnom smislu, primijetio jedan francuski analitičar na jednoj konferenciji u Strassbourgu, novčana davanja utječu na natalitet isto koliko i rode. Drugim riječima, umjesto novčanih davanja znatno je, u pogledu nataliteta, efikasniji razvoj usluga za djecu i obitelj te usklađivanje obiteljskih i vanjskih radnih aktivnosti.

 

S Vladom Puljizom je razgovarao Igor Lasić.