Radnici i neradnici
Statistika kaže da hrvatski radnici godišnje odrade preko 400 sati više od njemačkih, 200-tinjak sati više od rumunjskih i nizozemskih... I tako redom. A sve neradnik do neradnika
(NOVI LIST) Već su pomalo iritirajući bolne sve poruke što se domaćem radništvu odašilju s raznih adresa. A radništvo su i oni najobespravljeniji koji plaće zarađuju u malim poslovnim subjektima u privatnom sektoru (bilo da je riječ o poduzećima ili obrtima) i oni u većim poslovnim subjektima privatnog sektora, kao i svi zaposleni u državnim i javnim službama te javnim poduzećima. Sve se poruke svode na jednu: Neradnici nezahvalni. Od svojih poslodavaca tražite što vam ne pripada.
Malo sutra. Uostalom, nema tog sektora u kojem netko ne radi i preko svojih mogućnosti dok se netko drugi provlači kroz sustav. U svakoj sredini toga ima, bez obzira na vlasništvo. I svaki radnik to može vidjeti okrene li se oko sebe i promotri kolege i »kolege«. A za to što su neki radnici neradnici, odgovornost je poslodavca. On je, podsjetimo, odgovoran za produktivnost. I on u okviru domaćih zakonskih okvira ima dovoljno prostora za djelovanje. Međutim, poslodavci čini se ne poznaju zakone pa kao što kukaju da ne mogu otpuštati tako i kukaju o mnogim drugim stvarima.
Primjerice, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić u prošlotjednom se razgovoru za »Globus« zapitao: »Zašto ne bismo imali situaciju da na istom radnom mjestu radi dvoje po pola radnog vremena?« Pa je i ustvrdio kako to pravo danas u Hrvatskoj nema ni poslodavac ni zaposlenik.
Stvarno!? Od kada to ni radnik ni poslodavac u Hrvatskoj nemaju pravo da na istom radnom mjestu rade dva radnika po pola radnog vremena? Pa to je moguće već godinama, još od izmjena radnog zakonodavstva bivše SDP-ove koalicijske vlade koju je vodio pokojni Ivica Račan. To je moguće i to se primjenjuje. I postoje radnici koji rade za dva poslodavca istovremeno. Njihovo dnevno radno vrijeme zakonski ne smije prijeći osam sati, a hoće li za jednog poslodavca raditi sat vremena, a za drugog šest ili će raditi po četiri sata na oba radna mjesta, pitanje je izvedbe. No, ta je mogućnost zakonski otvorena godinama, a to što poslodavci zaziru od nje ili za nju ne znaju, njihov je problem.
No, moguće ukidanje tri neradna praznika, koji bi se tako mogli obilježavati radno, spasit će poslodavce. Jer u tom slučaju ti pusti neradnici što još imaju radno mjesto više neće spajati blagdane u mini godišnje odmore. Što je na štetu poslodavca. Ta teorija, zapravo, može samo nasmijati. Jer će radnik koji tako osigura mini godišnji odmor ipak »otvoriti« koji dan godišnjeg odmora. Svog, zakonom zagarantiranog. Dakle, neće mu poslodavac pokloniti slobodan dan da bi on mogao odmarati kada mu to ne pripada. Osim toga, ozbiljne firme početkom godine rade poslovne planove. Pa neke ozbiljne firme znaju organizirati i kolektivne godišnje odmore. Možda i u nekim neobičnim vremenima i sigurno svakom radniku taj odabir ne odgovara. Ali je tako.
I još nešto o velikom neradu radnog stanovništva Hrvatske. Fond radnih sati u ovoj godini iznosi 2.088, od čega na sate praznika (koje bi trebalo posebno platiti) otpada 88 sati. Lani je godišnji fond sati iznosio 2.080 sati, od čega su 64 praznična sata. A u 2010. godini, fond godišnjih sati rada bio je kao i u ovoj godini – 2.088, ali je na praznike otpalo 72 sata. Iste te godine, u 13 zemalja Europske unije prosječan fond godišnjih radnih sati iznosio je daleko ispod dvije tisuće sati.
Pa su hrvatski radnici odradili preko 400 sati više od njemačkih, 200-tinjak sati više od rumunjskih i nizozemskih... I tako redom. A sve neradnik do neradnika.
