Novosti

17. 02. 2006.

Sedam godina postojanja Nezavisnih hrvatskih sindikata

(NHS, 17. veljače) O sedmoj obljetnici postojanja Nezavisnih hrvatskih sindikata mnogi bi očekivali prepričavanje povijesti, osvrt na minula vremena, malo nostalgije i puno zadovoljstva, jer su Nezavisni hrvatski sindikati, mimo očekivanja i nadanja mnogih, izrasli u respektabilnu i nezaobilaznu sindikalnu središnjicu. I uistinu, s pravom možemo biti ponosni što smo prepoznatljivi kao središnjica koja dosljedno i trajno zastupa prava hrvatskih radnika, što nismo nikome „u torbi“ i nikome ne moramo „vraćati dugove“. Pa čak i što idemo šire od toga, što nam je skrb za opće dobro građana ove zemlje uistinu primarna zadaća i cilj našeg djelovanja. Dobar je osjećaj koji nas s pravom prožme kad osjećamo ponos i radost zbog povjerenja naših članova, ali i mnogih građana koji nam svakodnevno iskazuju svoju podršku i povjerenje. Mi sindikat osjećamo kao organizaciju svih njenih članova i ni nakon ovih sedam godina postojanja ne osjećamo se niti aristokracijom niti posebno vrijednima zbog položaja i mjesta koje zauzimamo, već i dalje slijedimo osnovnu misao vodilju – biti vjernim i odanim poslužiteljima svojim članovima, koji su nam ukazali svoje povjerenje i iz dana u dan ga nanovo potvrđuju, ali jednako tako biti poslužiteljima i svima u potrebi. Pitanje socijalne osjetljivosti i osjećaja solidarnosti nije za nas tek puki izričaj, fraza, već način našeg zauzetog djelovanja. I jednostavno ne možemo i ne želimo drukčije.

Iako imamo razloga za slavlje, ipak ovom prigodom nećemo paliti svijećice na torti. Iako je ovo dobra prigoda i za pobrajanje mnogih uspjeha i lijepih uspomena, ni to nećemo učiniti. Ovom prigodom želimo progovarati malo drukčije. Treba promišljati o vremenu u kojem živimo, ali i o vremenima koja dolaze. Ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, ovo su sve manje vremena naklonjena radniku, naklonjena čovjeku. Iako su mnogi sindikalni vođe u ne tako davnoj prošlosti, kad su promišljali početak 21. stoljeća, promišljali sasvim drukčiju radničku zbilju, da su danas kojom srećom na životu, bili bi nemalo iznenađeni i još više razočarani. To nije zbilja zbog koje su bili premlaćivani, zatvarani pa čak i ubijani, zbog koje su dizali prosvjede i štrajkove, jurišali na kordone policije i plaćenika, uistinu se borili i krvarili zajedno sa mnogim članovima sindikalnoga pokreta za neki bolji život, uvažavanje radnika te njihovu dostojnu plaću, što bolje uvjete rada i pravično radno vrijeme. U to su vrijeme svaki pomak na bolje, svaki dobro odrađeni prosvjed i štrajk značili novu snagu i još više volje za dalje. To je uistinu bilo vrijeme časne i dične sindikalne aristokracije koja je kao perjanica radnika, perjanica društva, ne samo kroz vođe, već kroz svakoga člana značila snažan oslonac i vjeru da će radničko pitanje u konačnici biti riješeno na zadovoljstvo svakoga radnika. To je bilo vrijeme poleta iz kojega danas moramo čitati poruke, znati prepoznavati znakove vremena. Što se to dogodilo sa mnogim sindikalnim vođama da su odjednom iz jasno prepoznatljivih obilježja sindikalne i radničke aristokracije, poštovane od članstva, ali i društva, prerasli u sindikalnu birokraciju koja je postala sama sebi svrha, koja je boreći se za očuvanje stečenih pozicija i mnogih privilegija koje si je sama uzela, postala remetilački faktor sindikalnoga pokreta. Na taj se način ne ponaša ništa drukčije od mnogobrojnih političkih elita koje su iznevjerile svrhu svojega postojanja i služenja općemu dobru te služe prvenstveno sebi i svojima, svojemu boljitku i boljitku svojih poslušnika. Zar se onda možemo čuditi, možemo li biti iznenađeni, zatečeni da je radnik sve obespravljeniji, da sve dulje mora raditi za sve manju plaću, a za koju može kupiti sve manje dobara? Čini se da nastupa vrijeme u kojem se radnika nanovo želi vratiti na poziciju od prije stotinu godina, kada se morao boriti za dostojne uvjete rada, dostojnu plaću i dostojno radno vrijeme. Kada je veliku većinu vremena provodio na poslu i kada mu se praktički dan svodio na puno rada i malo odmora, kada je imao vrlo malo vremena i za sebe i za svoju obitelj. Ovo je vrijeme gdje nas, pod krinkom borbe za konkurentnost i prestiž na tržištu, uvjeravaju kako trebamo sve više raditi, a sve manje tražiti za svoj rad, jer tamo neki onkraj svijeta puno rade i za vrlo malo novaca pa i mi moramo tako raditi ako uopće želimo imati posla i raditi. Pri tome nas zatrpavaju frazama o socijalnom dijalogu i socijalnom partnerstvu i zajedničkom kreiranju gospodarskih i socijalnih politika i prilika u našim zemljama. Zanimljivo je pri tom kako su izričaji kojima se služe naše vlade prečesto slični ili identični onima kojima se služe međunarodne financijske institucije, Svjetska banka i MMF, ali i Svjetska trgovinska organizacija. Iako su mnoge od tih poruka upakirane u lijepe riječi i zvuče baš onako kako ih mi želimo čuti, ipak je činjenica kako nema znaka jednakosti između služenja krupnom multinacionalnom kapitalu i služenja radničkim interesima. Od naših ćemo poslodavaca jednako često čuti kako im je rad skup, opterećenja prevelika, kako teško funkcioniraju u ovakovom okruženju, ali rješenja tom problemu uvijek traže i vide na jednom području, a to je smanjenje i ograničenje prava radnika. I lakše im je minimalno ulagati u zaštitu na radu, preventivnu zaštitu zdravlja svojih radnika, njihovo dodatno obrazovanje i učenje u vrijeme dok kod njih imaju posla i rade i stvarati si uvjete za njihovo što jednostavnije otpuštanje u trenutku kad ih više ne trebaju ili su ih dovoljno iskoristili, nego li za zajedničko partnersko promišljanje i planiranje budućnosti svojih poduzeća sa postojećim radnicima, ali da ih pri tom pripremaju za potrebna i nužna nova znanja i vještine koji će udovoljiti potrebama novih poslova. Pravo partnerstvo znači predano zajedništvo i obostrano uvažavanje. Pri tom je svejedno radi li se o odnosu poslodavaca i sindikata ili se u tom odnosu nalaze i političke vlasti. U predanom i iskrenom socijalnom partnerstvu nema više i manje vrijednih, više i manje odgovornih, više i manje zaslužnih. U njemu je posebno naglašeno toliko nužno povjerenje i vjera u onog drugog ili trećeg. A sve to su manjkajući faktori u današnjoj priči o socijalnom partnerstvu i dijalogu koji se zbog toga prečesto troše u dnevno-političke svrhe i potrebe. Bez promjena na tom području nema istinskog socijalnog partnerstva, ali ni nužnog društvenog napretka.
Nije li onda vrijeme da sindikati progovore rječnikom koji ne poznaje zavist, zluradost, umišljenost, prepotenciju, samodopadnost i pretjeranu samouvjerenost? I to da svi progovore takvim rječnikom. Da ponovno počnu pozivati na nužnu društvenu solidarnost i zauzetost za opće dobro i da svojim djelatnim ponašanjem u društvu pokažu kako to tek nisu puke fraze i pomalo zaboravljene kategorije. Danas, kad se čovjeka svim silama pod snažnim utjecajem gospodara kapitala i raznih vlada koje im služe, pokušava izmjestiti iz pripadajuće mu pozicije subjekta rada, osnovnog činitelja svih radnih procesa, na poziciju pukog objekta, potrošnih stvari i roba, kad mu se na sve moguće načine pokušava uskratiti temeljno, iskonsko pravo jedinstvene osobe bez koje se u svijetu rada ništa, baš ništa, ne može dogoditi, treba podignuti svoj glas i djelatno se zauzeti da se čovjeka, radnika ponovno vrati na pripadajuće mu težišno mjesto u procesu rada. A za to je potrebno jedinstvo promišljanja, ali i snaženje osjećaja ne samo kod sindikalnih vođa, nego i kod svakog člana sindikata da pripada toj jedinstvenoj obitelji radnika, i to bez obzira radi li neke najjednostavnije poslove ili je na vrlo zahtjevnom i odgovornom položaju na samom vrhu radnog procesa. Solidarnost među svim slojevima društva važna je za ovu našu sadašnjost, ali još više za budućnost i to ne samo da prepoznamo onoga u potrebi i pomognemo mu dajući mu od svojega suviška, već dajući mu tako da je uistinu osvjedočen da mu dajemo od nas samih. Na toj zauzetosti i novoj solidarnosti onda možemo graditi zajedništvo temeljem kojega nećemo dopuštati da nam smanjuju radna i socijalna prava. Nećemo dopuštati da nam umanjuju zdravstvenu sigurnost, a pravo na zdravlje temelje na količini novca kojega za njega možemo izdvojiti. Teret u bolesti ne mogu i ne smiju snositi samo bolesni, već to mora biti pitanje solidarnosti društva, a temeljem toga, pravo na zdravstvenu zaštitu i pristup liječenju i lijekovima ne mogu biti temeljeni na financijskoj moći pa zdravlje ne može biti privilegija bogatih. Baš kao ni pristup obrazovanju. Danas dok smo još radno sposobni pa ako još pri tome imamo sreću i radimo, moramo imati razumijevanja i biti solidarni ne samo sa nezaposlenima, već i sa umirovljenicima. Sadašnjost umirovljenika naša je sutrašnjica i zauzimajući se danas za njihova prava i bolje mirovine od kojih u starosti trebaju moći dostojno živjeti, naša je sutrašnjica.
Iz svega ovoga i mnoštva onoga što ovdje nije pobrojeno jasno je kako je pred sindikatima u ovom vremenu teška zadaća i veliko breme odgovornosti. I nemaju nikakovog prava ove znakove vremena ne prepoznati i krivo ih protumačiti, jer već bliska budućnost neće trpjeti pogreške, odustajanja niti birokratsku učmalost. Stoga mi sindikati, svi koji ih vode, svaki član, moramo u sebi iznalaziti neke nove snage i nova opredjeljenja za iskonsku nam zadaću u društvu, za zauzetost za solidarnost i opće dobro. I jednostavno nemamo pravo na pogreške, drijemež ili neke druge putove.
Časno je u ovim, za radništvo teškim vremenima, biti sindikalnim članom, a još časnije biti sindikalnim vođama kojima su članovi sindikata dali svoje povjerenje da im služe i da zajedno sa njima čine sve što je u njihovoj moći pa i više kako bi radnik, kako bi čovjek uistinu imao svoje dostojanstvo, pravičnu plaću, dobre uvjete rada i dostojno radno vrijeme, kako bi radom ruku svojih mogao uzdržavati sebe i svoju obitelj, ali i pomagati onima koji to zbog raznih razloga nisu u mogućnosti i kako bi bio zaglavni kamen u procesu rada bez kojega se ništa ne događa i bez kojega se sve urušava. To su vrijednosti za koje uistinu vrijedi živjeti i za koje se vrijedi boriti.
Tako promišljamo nakon sedam godina postojanja Nezavisnih hrvatskih sindikata, radosni zbog svakog našeg člana i uvjereni kako je upravo u našim članovima sva naša snaga.
Ovu poruku ne možemo završiti, a da se ne zahvalimo svima koji su nam tijekom minulih vremena davali svoju podršku, svoje primjedbe i prijekore, koji su vjerovali u nas i koji su Nezavisni hrvatski sindikati, ali i onima koji nisu naši članovi, ali su bili jednako uz nas i sa nama. Svima skupa čestitamo ovu sedmu obljetnicu, uvjereni kako ćemo u vremenima koja dolaze zajedno služiti još više našim temeljnim opredjeljenjima i općemu dobru. Ovo je prigoda kojom moramo zahvaliti i medijima što su nas u ovim vremenima pratili s razumijevanjem i dosljedno pa čak i onda kad su nam udijelili i poneku packu. I oni su nam pomagali rasti i razvijati se. Hvala i svima koji su nam proteklih dana uputili svoje čestitke i dobre želje za našu obljetnicu. Drago nam je da nisu zaboravili.

S poštovanjem

Predsjednik
Krešimir Sever