Sezona lova na radnička prava

A oni dio svojih prihoda ostvaruju na tržištu. Premda, i tu bi se mogla razvijati rasprava na temu tržišnog monopola. Ako je suditi po onom što se proteklih dana, pa i tjedana, objavljuje u dijelu domaće medijske scene, ova je zemlja puna neradnika, beskorisnih bića, pijavica koje sišu krv što im ne pripada. E, ove naše snažno su se prilijepile uz tijelo domaćina izvlačeći iz njega sve što se izvući dade. Pa, dok ide – dobro je. Ali, neće dugo jer je njihova prljava rabota otrivena! Sada cijela nacija zna kako se dobro, a nezasluženo, živi u nekim poduzećima. Pa će se te grozomorne privilegije dokidati. Naravno, pod pritiskom »javnosti«.

U Hrvatskoj je, čini se, sramota imati sindikat i kolektivni ugovor koji je taj sindikat u ime svoga članstva sklopio s poslodavcem. No, u redu je, također se čini, ako su u tom kolektivnom ugovoru utanačena prava na razini Zakona o radu. A slijedeći tu logiku, savršenstvo bi bilo kada bi svi u zemlji za osnovicu plaće imali propisani minimalac. I to je to. A iz načina reguliranja plaće, regulirala bi se i sva ostala materijalna prava. U minimalnom zakonskom okviru. Ako, pak, govorimo o poduzećima, odnosno radnicima koji rade u djelatnostima koja su na bilo koji način u »povoljnijem« položaju od iskonskih privatnika, tada bi bilo poželjno materijalna i ostala prava regulirati ispod zakonskog okvira. Jer, ti radnici više ne zaslužuju.

Posao je sindikata da skrbi o svom članstvu. Njegova osnovna djelatnost svodi se na osiguravanje dostojnih uvjeta rada. Materijalnih i nematerijalnih. Dakle, sindikati pred poslodavca izađu s nekim zahtjevima. Poslodavac te zahtjeve prihvati ili ne prihvati. Pametan poslodavac sjeda za stol i pregovara. Ne samo reda radi da bi se mogao pohvaliti kako poštuje demokratsku tekovinu socijalnog dijaloga. On pregovara s ciljem postizanja dogovora, zadovoljavajućeg za obje strane.

Poslodavac je, u pravilu, u boljoj poziciji od sindikalnog pregovarača. Sindikatu nikad neće posve otvoreno govoriti o materijalnom stanju poduzeća kao i poslovnim predviđanjima. Postupat će, pomalo, s figom u džepu kako bi se sačuvao od »pretjeranih« radničkih zahtjeva. Jer se dogovor sa sindikatom treba uklopiti u širu matematičku sliku.

Nema sumnje da je poslodavac odgovoran za dogovor koji postigne sa sindikatom. On je taj koji je pristao na, kako se javnosti želi nametnuti, enormna prava. Visoke plaće, pa i plaćanje nerada, privilegiju regresa i božićnice, koja je izmišljotina domaćeg tržišta rada. Jer, uređene zemlje poznaju pojam trinaeste plaće, pa i bonusa koje ne zarade samo rukovoditelji već na njih mogu imati pravo i obični radnici. Poslodavac je kriv što se isplaćuje dar za djecu i sva ostala prava koja proizlaze i iz minimalnih zakonskih odredbi. Sindikat je tražio, poslodavac je pristao. A taj isti poslodavac je odgovoran za efikasnost na radnom mjestu. On je pristao da u nekim poduzećima sindikalni profesionalci imaju status direktora. Odgovornost za to je, dakle, na poslodavcu.

Žalosno je, međutim, da se pokušava nametnuti razmišljanje kako su uskrsnice, božićnice, regresi, plaćeni troškovi prijevoza na posao i s posla, plaćeni topli obrok, dnevnica od 140 kuna, iako je ona prema propisima godinama neoporeziva u iznosu od 170 kuna, suluda prava. Zapravo, suludo je misliti o tim kategorijama kao suludim pravima. Baš kao što je suludo prozivati radnike jer im je kolektivnim ugovorom propisana temperatura radnog stola ili količina svjetlosti na radnom mjestu. Naime, postoji nešto što se zove zaštitom na radu. Da, neke odredbe iz tog širokog podučja doista mogu tjerati na smijeh. Ali, vjerovali ili ne ta toplina radnog stola kao i niz drugih odredbi sadržaj su europske pravne stečevine s kojom se godinama pokušavamo uskladiti. Makar i na papiru. Jer kada bi se sva pravila iz EU direktiva koje obrađuju područje zaštite na radu odmah primijenila veliki broj poslodavaca nestao bi s domaćeg tržišta. No, u ovoj je zemlji važan jedino lov. Pa makar i po sistemu »ako je moja krava gladna, neka crkne i susjedova«.