Novosti

06. 06. 2012.

Socijalni dijalog ne vodi se po dekretu niti taktici iz vojnih udžbenika

To istovremeno unošenje pomutnje i anatemiziranje sindikata u javnosti, izbjegavanje socijalnog dijaloga i pokušaji razjedinjavanja sindikalne scene, a time naravno i radnika, poprimili su značajke jedne politike, a ne nesnalaženja kao što neki pokušavaju tumačiti.
Autor: Krešimir Sever

(Dnevno.hr) Gotovo je nevjerojatna ustrajnost kojom predsjednik Vlade RH izbjegava dogovoriti sastanak sa predsjednicima sindikalnih središnjica. I on i neki njegovi ministri govore u javnosti o sindikatima, upućuju im poruke, ali izravno ne razgovaraju. Ove hrvatske vlasti prakticiraju jedinstveni oblik socijalnog dijaloga, socijalni dijalog putem poruka kroz medije.

No, ni tako se sindikatima ne obraćaju izravno, već o sindikatima najčešće govore u trećem licu množine, jednako kao i o sindikalnim čelnicima – oni. Teško se tu oteti dojmu kako su im i sindikati i njihovi čelnici strano tkivo, smetnja, kako su im mrski i oni sami kao i komunikacija s njima. Sindikati i njihovi čelnici stalno nešto pitaju, upozoravaju, podsjećaju, prozivaju i smetaju vlastima u daljnjem srozavanju standarda hrvatskih radnika, odnosno građana. U proračunu vlast nije planirala sredstva za neka materijalna prva zaposlenih u državnim i javnim službama, a sindikati ih prozivaju. U saborsko postupanje upućuju razne prijedloge zakona i propisa bez javne rasprave i konzultacija sa socijalnim partnerima, a sindikati opet prozivaju, pitaju. Obećavaju MMF-u i bonitetnim agencijama neke postupke vezane uz smanjenja prava radnika, a sindikati pak pitaju što su to i zašto obećali. Povećaju stopu PDV-a i izazovu rast cijena, a na to još udare povećanja cijena plina i struje, sindikati ih opet prozivaju zbog osiromašenja građana. Vrše pritisak na svoje politički izabrane uprave i nadzorne odbore državnih tvrtki za smanjenje kolektivnim ugovorima ugovorenih prava, a sindikati ih prozivaju zbog miješanja politike u poslovanje i socijalni dijalog u tim tvrtkama i zbog miješanja u slobodu kolektivnog pregovaranja. Pozivaju hitno na pregovore sindikate državnih i javnih službi vezano uz neka materijalna prava zaposlenih iz tog sektora i unaprijed im najavljuju kako im ta prava i onako nemaju namjeru isplatiti. Zakonom o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje žele zapravo mijenjati Zakon o radu, članak 262. za obranu kojeg su sindikati u proljeće 2010. godine skupili više od 717 tisuća pravovaljanih potpisa, među kojima i onaj današnjeg predsjednika Vlade RH, gospodina Milanovića. Toliko o vjerodostojnosti. A i za to im sindikati prigovaraju i ne prihvaćaju takve izmjene. Onda svojim izjavama čelni ljudi Vlade pokušavaju opravdano nezadovoljstvo građana usmjeriti na zaposlene u javnom sektoru pa još međusobno zavaditi zaposlene iz realnog sektora s onima u javnom sektoru, a onda one u državnim i javnim službama s onima u javnim poduzećima i još međusobno zaposlene u državnim službama sa zaposlenima u javnim službama. Praktički sučeliti interese svih sa svima kako bi ih međusobno podijelili i lakše proveli to što su si „zacrtali“.

 

To istovremeno unošenje pomutnje i anatemiziranje sindikata u javnosti, izbjegavanje socijalnog dijaloga i pokušaji razjedinjavanja sindikalne scene, a time naravno i radnika, poprimili su značajke jedne politike, a ne nesnalaženja kao što neki pokušavaju tumačiti.

 

I dok pojedini ministri niti komuniciraju niti se obrušavaju na sindikate, prvi potpredsjednik Vlade to nadoknađuje za sve njih. Ni sa njim nema izravnog dijaloga, ali kritizira i dijeli lekcije sindikatima (no ruku na srce, i mnogima drugima) da se „sve praši“. Neki su skloni reći, to su njegove osobne izjave i njegovi osobni stavovi. Ali, kako ga nitko iz Vlade ne demantira, jasno je kako su to i stavovi Vlade RH. Katkad mu u tome „pomogne“ i ministar financija, ali sve češće i „sindikatima nedodirljivi“ predsjednik Vlade RH. Nedavno je u izjavama za novinare sa visina „briselskog Olimpa“ komentirao i Vladine namjere rezanja božićnica i regresa za javni sektor „jer su to obilježja nekih minulih, boljih vremena“, a onda još pridodao kako za razliku od drugih u tom sektoru nije bilo otpuštanja pa „radnici trebaju biti zadovoljni jer rade i primaju plaću“. To je izjava koju je mogao dati neki desničarski, neoliberalni poslodavac, političar već teže, a svakako nije primjerena niti očekivana da ju izreče predsjednik Vlade RH i još k tome predsjednik SDP-a. No, očito ni socijaldemokracija nije više što je bila.

 

Mogu vlasti više ili manje voljeti sindikate, cijeniti ili ne cijeniti sindikalni rad i ljude koji sindikate vode, ali vlast opredijeljena za suvremene demokratske stečevine, a pogotovo još ona koja se često poziva na svoje europejstvo i još k tome težišno socijaldemokratska, mora voditi izravni socijalni dijalog. Ova Vlada već tu pada na prijemnom ispitu. Nije socijalni dijalog staviti izrađeni prijedlog zakona na web stranicu Vlade ili na facebook nekog od ministara pa neka zainteresirana javnost, a u to se valjda ubrajaju i poslodavci i sindikati, to „skine“ pa uputi primjedbe, ako ima volje i vjere da će ih netko bar uzeti u razmatranje. Nema uključivanja i sudjelovanja socijalnih partnera, dakle poslodavaca i sindikata, u rane faze priprema prijedloga izmjena i dopuna ili novih zakona i propisa.

 

Predstavnici poslodavaca i sindikata nisu još uvijek uključeni u rad saborskih odbora, kao vanjski članovi, iako to nije stečevina „HDZ-ove“ već još„Račanove“ vlasti.

 

U ovoj sveopćoj hajci koju je Vlada pokrenula na javni sektor, pri čemu je „žuljaju“ prava iz kolektivnih ugovora zaposlenih u tom sektoru, i opet je izostao dijalog. Umjesto dijaloga hajka. Već u pripremi proračuna za 2012. godinu Vlada nije planirala sredstva za neka materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorima za zaposlene u državnim i javnim službama. No, ni na pozive za sastanak sindikata iz tih službi kao ni na pozive sindikata koji djeluju u državnim tvrtkama od javnog interesa, upućivane još od samog početka godine, Vlada nije odgovorila. Sada odjednom traži hitne pregovore, a unaprijed poručuje i stvara javno ozračje kako neće isplatiti neka od tih kolektivnim ugovorima zajamčenih prava. Zar je to socijalni dijalog i socijalno partnerstvo? Umjesto razgovora, pregovora i barem pokušaja dogovora. Vlada se služi vojnom taktikom pa prije „pokretanja pohoda na drugu stranu“ mjesecima „priprema teritorij udarima iz teškog topništva“ po vodstvima sindikata, ali i „živoj sili“ javnoga sektora i to kako državnih i javnih službi tako i državnih i javnih poduzeća“. Sad su procijenili kako je „izvršena nužna i dovoljna priprema terena za djelovanje“ pa mogu pokrenuti sljedeću fazu, pohod. Kolateralne žrtve toga pohoda, zbog „pretjerane uporabe topništva“, a to je nakon udara na javni sektor sasvim sigurno i privatni sektor, očito je ne zanimaju i ne brinu. Očigledno je kako bi Vlada nadahnuće za socijalni dijalog i socijalno partnerstvo trebala potražiti izvan vojnih udžbenika i literature koji se bave vojnim taktikama i strategijama. Nisu socijalni dijalog i socijalno partnerstvo postupanje po dekretu niti pobjeđivanje u vojnom pohodu već uvažavajuće i strpljivo dogovaranje (i pregovaranje) međusobno potpuno ravnopravnih sudionika koji se međusobno poštuju i razumijevaju u društvenim ulogama koje su im dane. Bi li Vladi netko trebao prevesti na razumljivi jezik značenje pojmova „socijalni dijalog“ i „socijalno partnerstvo“? Jasno je kako se ovdje ne radi o nenamjernom nerazumijevanju, već o smišljenoj arogantnoj politici zaobilaženja tih demokratskih stečevina. Možda bi joj trebala instrukcije dati Europska komisija?? Iako, nije sigurno da bi i to upalilo.