Novosti

27. 07. 2006.

URSH i GLAS HR protiv Gabrijele Galić

Gabrijela Galić čita govor Borisa Kunsta 1. svibnja 2004. u Maksimiru

(NHS, 27. srpnja) Novi list danas je ustao u obranu svoje novinarke Gabrijele Galić koju su čelnici URSH-a i GLAS-a HR (ili obrnuto), Matice sindikata javnih i državnih službi i HUS-a Boris Kunst, Zdenka Gizdić i Ozren Matijašević proglasili nepoželjnom osobom na svojim tiskovnim konferencijama.
Iako već samom činjenicom prenošenja sadržaja kolumne Branka Mijića "Das ist Kunst" i članka Zdenka Duke "Sindikati protiv neovisnosti novinara", kao i našom već ustaljenom praksom objavljivanja tekstova inkriminirane novinarke riskiramo da nas naši sindikalni kolege svrstaju u onaj dio javnosti koji zbog uređivačke politike Novog lista nije u mogućnosti sam donositi zaključke na temelju informacija, već to za nas čini Grabrijela Galić, činimo to jer imamo povjerenja u naše članove i javnost kojoj se obraćamo.
NHS, naime, vjeruje kako naši sindikati i građani koji su u njih učlanjeni ne trebaju "autentično tumačenje" ili upute sindikalnih prvaka o tome što je novinar ili pjesnik htio reći, a njihovo eventualno nerazumijevanje nekih poteza sindikata više doživljavamo kao vlastitu slabost i nedorečenost negoli zluradost i zlonamjernost novinara.
I upravo stoga na večeri s potpredsjednikom Vlade Polanćecom nije bilo predstavnika NHS-a. Naime, nama u NHS-u takvo je ponašanje jednostavno neprihvatljivo. Jasno nam je kako se socijalni dijalog ne odvija u kafićima, restoranima i drugim neformalnim mjestima. Formalni pregovori i dogovori socijalnih partnera ne mogu se odvijati u stankama između nekoliko slasnih zalogaja ili gutljaja dobrog vina. Takovo je ponašanje i dogovaranje svojstvenije poslovnim partnerima ili političarima. Večere, ručkovi i, općenito, obroci, prigode su u kojima se druže obitelji, prijatelji, ali i sklapaju poslovi i politički paktovi. No socijalni partneri nisu poslovni partneri niti politički suparnici ili suradnici pa je stoga i neprimjereno pregovore i dogovore oko bilo kakvih pitanja, a posebno ovako značajnih kakav je Zakon o privatizaciji, voditi neprotokolarno, neformalno i na za to neprimjerenim mjestima. No ispada žalosna činjenica da se u ovoj zemlji do dogovora socijalnih partnera lakše stiže za punim nego pregovaračkim stolom. Svjesni sindikalne zadaće i uloge koje sindikati imaju u ovoj zemlji, jednostavno si ne možemo dopustiti ponašanje poput čelnika političkih stranaka koji i ne tako rijetko zaborave kome i čijim interesima trebaju služiti pa ponajprije služe sebi i svojima kako bi što duže opstali. A ne možemo se ponašati ni poput moćnih čelnika tvrtki i dobro plaćenog menadžmenta jer nismo ni jedno ni drugo. Mi smo sindikati i nikad ne smijemo smetnuti s uma da nas plaća članstvo od dijela svojih mukom zarađenih plaća pa nemamo pravo na bahatosti i razmetanja jer si ni većina građana u ovoj zemlji to ne može priuštiti. Stoga je nedopustivo bilo kakvo elitističko ponašanje sindikalnih vođa.
Zato Vam prepuštamo da sami pročitate što su napisali sindikalci i odgovorili novinari Novog lista, a ako nakon toga zatrebate tumačenje onoga što ste pročitali - dobro razmislite!

NOVI LIST: Das ist Kunst
Ono što bi se teško usudio i moćni Mika Špiljak dok je bio glavešina Sindikata, jedne od četiri glavne poluge vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, uz Partiju, Socijalistički savez radnog naroda i borce (SUBNOR), tražiti bez argumenata od bilo koje tada »strogo kontrolirane« redakcije izuzeće novinara koji prate njegov sektor, priuštio nam je u demokratskoj Hrvatskoj Boris Kunst.
On i njegovi pioniri, bolno uvrijeđeni do lijeve pretklijetke svoga radničkoga srca, više ne žele da njihov (ne)rad prati naša novinarka Gabrijela Galić i još neki kolege iz drugih kuća. Stameni ka'no klisurina u svome stavu, odaslali su i pismo Uredništvu u kojem ultimativno traže da se dotična zamijeni podobnijom osobom, baš kao što je Cico Kranjčar morao staviti glavu na žrtveni panj svemoćnog Vlatka Markovića nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. U oba slučaja suština se krije u istom potezu lopte: prebacivanju odgovornosti na drugog.
Das ist Kunst, Das ist Vlatko!
Na svu sreću, zasad, Valter živi u nekom drugom grmu. Kunst i njemu slični »sindikalni demokrati« mogu birati novinare u privatnim medijima baš kao što Gabrijela Galić, kao poznati stručnjak za floru, može prijetećim pismom od Borisa tražiti da iritantni fikus u svome uredu zamijeni karanfilom s pjesnikova groba.
Sindikalni žderači rumenih kadulja, na tajnim večerama sa Sanaderovim potpredsjednikom, uz pometovski bogatu trpezu se dogovaraju oko kostiju radničkog dioničarstva. Raskrinkani u svojoj pohoti, ponašaju se poput svakog Dunda koji više ne želi u svojoj blizini vidjeti one koji su ga razgolitili u sveopćem besramu. Stoga »tendenciozne novinare« koji pišu o onome što se želi sakriti, a to zanima ne samo sindikalne podanike koji iz svojih članarina plaćaju te i takve Špiljku nedorasle nasljednike u 21. stoljeću, već cjelokupnu hrvatsku javnost, valja razapeti na stup srama i inkvizicijskim metodama odvratiti od njihovog posla.
To što su ti isti, Kunstu i njegovim umjetnicima u mladosti nepoželjni novinari svojim dugogodišnjim angažmanom više napravili za prava radnika i sindikalne slobode nego li sve njihove »gastroture« s Polančecom i bilo kojom njegovom vladajućom inačicom, aktualnim funkcionarima zalizanog ponosa nije bitno. Baš kao što je to isto »uredništvo«, od kojeg se traži da okrene leđa svome novinaru i iznevjeri princip na što niti jedna nezavisna medijska institucija u svijetu ne bi pristala, učinilo više u ovih 15 godina na formiranju demokratske svijesti od svih, gotovo kao i ti isti Sindikati, dobro uhljebljenih manekena »oporbenih stranaka«.
Kunst i njemu slični imaju legalno pravo boriti se za legalizaciju prostitucije u Hrvatskoj, ali moraju znati da su nekima kurve duha veća pošast od onih kojima je vlastito tijelo jedini izlaz za egzistenciju.

ČETIRI SINDIKATA TRAŽE OD NOVOG LISTA DA GABRIJELA GALIĆ VIŠE NE PIŠE O NJIMA
Sindikati protiv neovisnosti novinara

Tražiti od Uredništva da zamijeni novinara koji prati njihov rad i da postavi nekog drugog, najelementarnije je kršenje novinarskih sloboda i novinarske neovisnosti

ZAGREB – Četiri sindikata zatražila su od glavnog urednika Novog lista da na press konferencije URSH-a i Glasa HR (Boris Kunst je objedinjeni predsjednik obje udruge) ne šalje više našu novinarku Gabrijelu Galić jer su nezadovoljni njezinim pisanjem o radu sindikata. I u jedan zagrebački dnevnik stiglo je slično pisamce kojim se traži isto – neka njihova novinarka ne prati više Kunstov i pridružene mu sindikate!
Tražiti od Uredništva da zamijeni novinara koji prati njihov rad – bilo da se radi o udruzi, Vladi, predsjedniku Republike ili Sabora i da umjesto njega postavi nekog drugog, najelementarnije je kršenje novinarskih sloboda i novinarske neovisnosti. Naravno, najžalosnije je da je čak postalo uobičajeno da takve stvari traže baš pojedini sindikati, često iste osobe u sindikatima, dakle udruge koje inače načelno javno vole štititi slobodu medija i s razlogom se ljute ako vlast te iste medije želi uzurpirati.

Novinar po guštu
Navodni navodi triju sindikata (navodni zato jer se nitko nije potpisao i nema pečata) netočni su. Novinska konferencija održana 20. srpnja popraćena je izuzetno velikim, šlagerski prezentiranim tekstom 21. srpnja u doslovce svim izdanjima Novog lista. O tome kako novinarka preferira neke druge sindikalce, a ne one koji su potpisali ovo pismo prigovora i iza kojih stoje »neupitni« rezultati, ne treba trošiti puno riječi. Čini se da bi još i mnogi vječiti sindikalni profesionalci, a ne samo mnogi vječiti političari, htjeli imati svog novinara koji će pisati po njihovom guštu, umjesto profesionalnog i neovisnog, dobro obaviještenog i onog koji na koncu sam donosi zaključke.
Pritom, čini se da je za nezadovoljne sindikalce čak nevažno i to da Novi list uglavnom podupire ideju o neograničavanju radničkog dioničarstva. To sindikatima nije dovoljno, oni traže novinarsku pokornost!

»Gubitak pristojnosti«
Evo kako su sindikati reagirali na tekst pod naslovom »Gastro diplomacijom do radničkog dioničarstva«, za koji tvrde da »pokazuje gubitak svake mjere pristojnosti i profesionalnosti«:
»Osvrćući se na radnu večeru predsjednika sindikalnih središnjica sa potpredsjednikom Vlade RH, gospodinom Damirom Polančecom, Vaša je novinarka na vrlo perfidan i tendenciozan način popratila važan radni sastanak na temu privatizacije koji je rezultirao dogovorom na zadovoljstvo sviju strana. Nadalje, 20. srpnja na poziv URSH i GLAS HR, održana je konferencija za novinare s temom 'privatizacija' na kojoj su, uz podjelu pisanih materijala, argumentirano govorili predsjednik Boris Kunst, pravna savjetnica Dušanka Marinković Drača te neovisni ekonomist dr. Dražen Kalođera. Bila je to prilika da se o tom gorućem problemu do detalja raščiste stavovi obje središnjice te odgovori na svako pitanje.
No, kako je kod spomenute novinarke već postalo pravilo, bar kad se radi o praćenju našeg rada, sadržaj konferencije za nju je bio efemeran u odnosu na vijest da će se o toj temi raspravljati sa sindikatima u jednom zagrebačkom restoranu, što je bilo i jedino pitanje koje je uputila prisutnima. Dapače, u Novom listu nije se našao prostor ni za jednu jedinu rečenicu kojom bi se spomenula održana konferencija za novinare URSH i GLAS HR, iako su podaci izneseni na konferenciji za novinare korišteni u osvrtu novinara Zdenka Duke (Novi list, 21. srpnja 2006.), naravno, bez navođenja bilo kakvog traga izvoru informacija.

»Tendenciozan tekst«
Međutim, nakon radne večere koja je u svijetu već odavno samo jedan od uobičajenih oblika poslovne komunikacije, vaša je novinarka objavila vrlo tendenciozan tekst nalik na razvijanje nekakve teorije zavjere bez ikakve suvisle argumentacije. Naime, sastanak nije bio obavijen nikakvim velom tajne, kako sugerira vaša novinarka, koja tekst zaključuje pitanjem: 'Jesu li što sindikati okupljeni na neformalnoj večeri s formalnim sadržajem obećali predstavnicima vlasti, za sada se ne zna'.
Budući da je trženje na političkoj i sindikalnoj sceni preokupacija vaše novinarke već duže vrijeme te da se u brojnim tekstovima do sada nastoji nametnuti kao aktivni kreator sindikalne scene, ravnajući se isključivo prema osobnim simpatijama, a ne rezultatima koje neka od (njoj osobno ne bliskih) organizacija postiže, držimo indikativnim da se jeftina demagogija uvijek s njene strane proglašava revolucionarnim i pravnim potezima 'istinskih sindikalaca' i 'sindikalnih intelektualaca', dok se neupitni rezultati drugih, bez obzira gdje su dogovoreni, ne spominju ili izruguju.
Budući da cijenimo Novi list kao inače objektivan i odgovoran medij te smatramo da vaši čitatelji mogu i sami donositi zaključke na temelju prenesenih informacija, a ne da za njih prati, misli i zaključuje Gabrijela Galić, teško je 'progutati' stil i način pisanja novinarke koja 'poznaje' stanje na sindikalnoj sceni, a istovremeno se ne oteti dojmu da je 'dobro upakirano' tendenciozno i beskrupulozno izricanje ogromne količine insinuacija ili zadatak ili vlastiti izbor, ali u svakom slučaju krajnje neprofesionalan.

»Kult sindikalne ličnosti«
Među sindikalcima, kao i unutar ostalih društvenih grupa, postoje različiti ljudi s različitim afinitetima, o njima treba pisati istinito, kritički i afirmativno, ovisno što od navedenog rade i zaslužuju. No, permanentno iskazivanje animoziteta prema nekim sindikalnim čelnicima, a brižno gajenje kulta 'sindikalne ličnosti' prema drugima, nedopustivo je za ozbiljne medije.
Stoga vas molimo da ubuduće na konferencije za novinare URSH i GLAS HR pošaljete drugog novinara koji će informacije iz ovih sindikalnih središnjica prenijeti na način kako i zaslužuje vaša cijenjena novina«, stoji u pismu što ga potpisuju Boris Kunst, predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske i Glavne sindikalne središnjice hrvatskih radnika, Zdenka Gizdić, predsjednica Matice hrvatskih sindikata javnih i državnih službi te Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge sindikata.
Zdenko DUKA