Novosti

03. 09. 2018.

Zakonitost štrajka u Croatia Airlinesu

NHS - Nezavisni hrvatski sindikati uputili su svoje mišljenje vezano uz odluke sudova o zaklonitosti štrajka u Croatia Airlinesu. Mišljenje prenosimo u cijelosti:

Poštovani!
Potaknuti stavovima sudova o nezakonitosti štrajka koji je najavila Organizacija radnika Croatia Airlines (ORCA), odnosno „zanimljivim“ obrazloženjima presuda, smatramo svojom obvezom uputiti stajalište Nezavisnih hrvatskih sindikata u vezi pitanja kolektivnog pregovaranja i štrajka.

 

 

Prije svega, želimo ukazati na važnost kolektivnog pregovaranja u svijetu rada.

Pravo na kolektivno pregovaranje je temeljno pravo.

Naime, 1944. godine, Opća skupština Međunarodne organizacije rada usvojila je Deklaraciju o svrsi i ciljevima Međunarodne organizacije rada, kao i o načelima na kojima se treba zasnivati politika njenih članova, poznatu pod nazivom Philadelphijska deklaracija. Između ostalog, u Deklaraciji se navodi kako Skupština priznaje svečanu obvezu Međunarodne organizacije rada među narodima svijeta podržavati provođenje u djelo programa za ostvarenje, između ostalog, stvarnog priznanja prava kolektivnog pregovaranja i suradnje poslodavaca i radnika za trajno poboljšanje organizacije proizvodnje, kao i suradnje radnika i poslodavaca u izradi i primjeni socijalne i ekonomske politike.

Kako bi se još više naglasila važnost kolektivnog pregovaranja, 1998. godine Međunarodna organizacija rada usvojila je Deklaraciju o temeljnim načelima i pravima na radu, u kojoj se, između ostalog, navodi kako sve države članice, čak i ako nisu ratificirale temeljne konvencije, imaju obvezu, koja proizlazi iz činjenice članstva u Međunarodnoj organizaciji rada, promicanja i shvaćanja, u dobroj vjeri i u skladu s Ustavom Međunarodne organizacije rada, načela o temeljnim pravima koja su predmet konvencija, između ostalog, slobode udruživanja i učinkovitog prepoznavanja prava na kolektivno pregovaranje.

 

Kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora temeljne su vrijednosti i način osiguravanja socijalnog mira i blagostanja.

Kolektivno pregovarati mogu s jedne strane poslodavci, a s druge strane isključivo sindikati. Svrha sindikata, što je propisano i u Zakonu o radu, je (i) sklapanje kolektivnog ugovora. Dakle, sindikat postoji kako bi i pregovarao i sklopio kolektivni ugovor, a kolektivni ugovor se sklapa kako bi radnici imali veća prava, bolju zaštitu od one koju im daje Zakon o radu i/ili jednostrani akti poslodavca.

Znači, smisao postojanja sindikata je i stalno unaprjeđivanje položaja radnika kod poslodavca kroz kolektivno pregovaranje.

Jedno od načela kolektivnog pregovaranja je pregovaranje u dobroj vjeri. Načelo pregovaranja u dobroj vjeri je načelo prepoznato na međunarodnoj razini, a koje je preneseno u Zakon o radu, koji određuje da su osobe koje u skladu s posebnim zakonom mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora, u vezi s pitanjima koja u skladu sa Zakonom o radu mogu biti predmet kolektivnog ugovora.

 

Kolektivno pregovaranje može jedino i funkcionirati ako se odvija u dobroj vjeri poslodavaca i sindikata. Zakonodavni okvir može poticati stranke kolektivnih pregovora pregovarati u dobroj vjeri, ali, u konačnici, to je obveza stranaka jer se na taj način osigurava usklađen razvoj radnih odnosa. „Dobra vjera podrazumijeva iskrene i ustrajne napore obiju stranaka za postizanje sporazuma, konstruktivne pregovore, izbjegavanje neopravdanih zastoja te poštivanje i ispunjavanje samog kolektivnog ugovora, kao i prepoznavanje, odnosno pregovaranje s reprezentativnim sindikatima. Dobra vjera se ponajprije očituje u načelu obostranog poštivanja sklopljenog kolektivnog ugovora“. (Međunarodna organizacija rada)

U Republici Hrvatskoj, kao primjer očitog kršenja pregovaranja u dobroj vjeri, poznati je slučaj donošenja niza zakona o uskratama isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenim u državnoj i javnim službama (božićnica, regres, uvećanje plaće za godine staža), a koji su doneseni nakon potpisivanja kolektivnih ugovora u državnoj i javnim službama. Dakle, Vlada RH je pregovarala o pravima te potpisala kolektivne ugovore za koje je znala da ih neće ispuniti.

 

U slučaju sukoba ili zastoja tijekom kolektivnog pregovaranja između poslodavaca i radnika, sindikat ima pravo pozvati na štrajk. Pravo na štrajk zajamčeno je raznim međunarodnim dokumentima i Ustavom RH. Pravo na štrajk može se ograničiti ili zabraniti samo zakonom.

Štrajk je sredstvo prisile, posljednji korak koji sindikat poduzima za ostvarenje interesa svojih članova. Štrajkom sindikat, kroz nanošenje štete poslodavcu, pokušava „natjerati“ poslodavca na kolektivno pregovaranje i pristanak na zahtjeve sindikata, a na što poslodavac nije pristajao i što nije bilo moguće postići tijekom pregovaranja „za stolom“.

Štrajk je prestanak rada radnika. Štrajk je nanošenje štete poslodavcu. Štrajk je neugodnost za potrošače, korisnike usluga poslodavca, turiste…

 

Kako je rekao prof. Manferd Weiss „Štrajk je poput atomskog oružja, smisao prednosti u snazi koja se može ostvariti štrajkom leži u tome da ju se ne koristi, jer kada se štrajkom potegne argument sile, on postaje autonoman od volje strane koja ju koristi i nitko ne zna kako se to može razviti.“ Mudar i pravičan poslodavac će to razumjeti i dogovoriti se sa sindikatom/sindikatima tijekom odvijanja kolektivnih pregovora ili na postupku mirenja ili nakon prijetnje, najave štrajka od strane sindikata ili nakon kraćeg odvijanja štrajka. Onaj drugi snosit će svu odgovornost za svoju tvrdoglavost, možebitnu taštinu i, u konačnici, za svaku štetu i negativne posljedice nastale štrajkom. Ne sindikat, kojemu je za postizanje dogovora u pregovorima, nakon neprihvaćanja njegovih argumenata, štrajk i jedino krajnje „oružje“.

Zakon o radu postavlja pretpostavke za organiziranje štrajka. Štrajk smiju organizirati i provesti samo sindikati, a u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće (štrajkom solidarnosti u ovom se dopisu nećemo baviti). Štrajk se mora najaviti poslodavcu protiv kojega je usmjeren. Štrajk ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kad je takav postupak predviđen Zakonom o radu, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele.

U „traženju“ razloga za postizanje krajnjeg cilja, a to je proglašavanje štrajka nezakonitom, prvostupanjski sud zauzima stav kako je štrajk nezakonit jer sindikati nisu pregovarali u dobroj vjeri.

Sud ulazi u ocjenjivanje tijeka kolektivnih pregovora pa kaže da je „razlog najavljenog štrajka za dan 8. kolovoza 2018. spor nastao tijekom kolektivnog pregovaranja/neprihvaćanje sindikalnog prijedloga kolektivnog ugovora, a što čini ovaj štrajk nezakonit“. Ozbiljno? A što onda čini štrajk zakonitim? Prihvaćanje sindikalnog prijedloga? Podsjećamo, štrajkom sindikat pokušava natjerati poslodavca/e na prihvaćanje sindikalnog prijedloga.

 

Nadalje, navodi se „da je tuženik imao stvarnu namjeru pregovarati radi sklapanja kolektivnog ugovora, ovaj sud zaključuje da bi isti nastavio pregovore nakon odustanka u studenome 2017. godine koji je uslijedio nakon otkazanog štrajka najavljenog 2017. godine, budući je tužitelj pozivao tuženika na daljnje pregovaranje i to na sastanke 3., 10., i 17. siječnja 2018. na koje se odazivao samo drugi sindikat, a ne i  tuženik“. Ne ulazeći u tijek kolektivnih pregovora (koji su se nastavili i nakon siječnja 2018. godine) nije jasna teza o  nedostatku namjere pregovaranja radi sklapanja kolektivnog ugovora. Radi čega sindikat pregovara? Zabave? Gubljenja vremena? Dosade?

Nije jasno niti pod koju pretpostavku za zakonitost štrajka pripada pregovaranje u dobroj vjeri?

Nadalje, u ispitivanju uvjeta u smislu razloga za štrajk, odnosno radi li se o zaštiti i promicanju gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, odnosno neisplati plaće, sud navodi kako činjenica što između stranaka nije sklopljen kolektivni ugovor predstavlja opravdani razlog za štrajk. I tu je trebao biti kraj. Zadovoljene su sve zakonske pretpostavke, od organizatora štrajka, najave štrajka, mirenja i razloga štrajka. Određeni su poslovi koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka. Štrajk je mogao započeti.

Međutim, sud ide dalje, ocjenjujući da „u okolnostima konkretnog slučaja, kada je prethodno sklopljeni kolektivni ugovor istekao i njegovo važenje prestalo dana 31. prosinca 2016. godine, (produljena primjena istekla je 31. ožujka 2017.), pa kada je tužitelj (Croatia Airlines) nastavio provoditi kolektivni ugovor i ispunjavati sva prava radnika koja su bila ugovorena tim kolektivnim ugovorom, a radnici su u cijelosti prihvatili isplatu i provođenje svih prava iz kolektivnog ugovora koji je prestao postojati, kao i prava koja proizlaze iz Promemorije sklopljene između stranaka dana 3. kolovoza 2017. godine, a tuženik (ORCA) je svojim postupanjem onemogućio sklapanje novog kolektivnog ugovora, budući nije postupao u dobroj vjeri, najavljena industrijska akcija zakazana za dan 8. kolovoza je nezakonita.“

 

Kao što smo već naveli, kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora su temeljna prava i vrijednosti. Kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora smisao je postojanja sindikata. Nezamislivo je da bi sindikat onemogućio sklapanje kolektivnog ugovora sa povoljnijim pravima za njegove članove. Bilo bi to negiranje same biti sindikata, same svrhe njegova organiziranja i postojanja. Ali  da se sindikat bori za bolja prava svojih članova samo je po sebi razumljivo, jasno i prirodno. Zbog toga postoji. Mora li poslodavac pristati na zahtjeve sindikata? Ne mora. Neće potpisati kolektivni ugovor. Neki poslodavci odugovlače s početkom pregovora, nekad odugovlače same pregovore i do unedogled odgađaju završetak pregovaranja i potpisivanja kolektivnog ugovora. Ponekad pred sindikate idu sa nepotpunim ili „friziranim“ podatcima o poslovanju i poslovnim planovima. Ponekad pred pregovore organiziraju drugi, „svoj“ sindikat ili kroz „svoje“ ljude, (nerijetko dio rukovodećih menadžera), pokušavaju iznutra rastočiti sindikat/e prije ili tijekom pregovora, „puštaju“ među radnike ili u javnost netočne i krive informacije o sindikatu i njegovom vodstvu… To su pregovori bez dobre vjere. Sindikati uvijek ulaze u pregovore u dobroj vjeri, a tako i pregovaraju. Pregovori u dobroj vjeri njima su podloga za dobar kolektivni ugovor. Oni ni ne mogu pregovarati drukčije, a to očekuju i od poslodavca. Ako poslodavac ne želi kolektivni ugovor ili njime želi „uštedjeti“ na radnicima, odnosno što više zakinuti radnike, tada on ne pregovara u dobroj vjeri i pribjegava raznim trikovima. A na poslodavčevoj je strani snažna ekonomska moć koja tijekom pregovora (ako se ne pregovara argumentirano)  stvara neravnotežu i prevagu moći na strani poslodavca. Kako bi se strane ujednačile u svojim pozicijama, tome služi štrajk, kao legitimno sredstvo pritiska sindikata na poslodavca da prihvati zahtjeve sindikata. Hoće li štrajk biti uspješan i koliko dugo će trajati ovisi o moći sindikata koja u sebi uključuje i odaziv radnika i financijsku moć sindikata za financiranje štrajka te spremnost poslodavca za ponovno sjedanje za pregovarački stol i spremnost na postizanje dogovora kako bi izbjegao još veću štetu zbog trajanja štrajka. 

U tijek pregovora se ne ulazi. Neprihvatljivo je mišljenje kako sindikat nije pregovarao u dobroj vjeri jer su pregovori vođeni po načelu „uzmi – ostavi“. A isto očito pretpostavlja da je poslodavac pregovarao u dobroj vjeri po istom tom načelu.  I što sad? Gdje je izlaz? Razlaz ili sindikat ipak ima sredstvo, štrajk, za pokušaj da poslodavac prihvati neki od zahtjeva ili sve? Što ostaje sindikatu ako mu se oduzme to legitimno pravo na štrajk? Kakav je i koji nakon toga uopće smisao organiziranja i postojanja sindikata?

 

Jesu li pregovori u trajanju više od godine dana, snižavanje svojih zahtjeva, otkazivanje jednog štrajka, odgoda štrajka pregovori sindikata u dobroj vjeri? Ili nisu? Koliko još dobre vjere i dobre volje mora iskazati sindikat da bi to za sud bilo zadovoljavanje mjerila za postojanje „dobre vjere“?! Mišljenja smo da je ono što je do sada pokazano od strane sindikata i više nego dovoljno. Ali nije na nama ocjenjivati dobru ili lošu vjeru pregovarača, jer kako se ona ocjenjuje? Kako je uopće moguće da u jednoj zemlji, koja počiva i na načelu „pravne države“, sud procijeni i odluči da neprihvaćanje prijedloga poslodavca ili sindikata nije pregovaranje u dobroj vjeri? Prihvaćanje kojih i koliko prijedloga bi bilo i jest pregovaranje u dobroj vjeri? Koliko dugo trebaju trajati pregovori, godinu, dvije, kada je dosta? Gdje je granica? Koliko su daleko spremni ići sudovi ako bi se prihvatio ovakav stav? Hoće li se pregovori dovesti do apsurda pa će povišeni glas ili sočna psovka za pregovorima značiti da se ne pregovara u dobroj vjeri? Hoće li ovakav stav suda dovesti do preispitivanja samog smisla kolektivnog pregovaranja u Republici Hrvatskoj i biti smjernica nekim drugim presudama za neke druge štrajkove? Možda i za sve?!

Nakon žalbe, drugostupanjski (Vrhovni sud RH) kaže kako je štrajk nezakonit, ali ne iz razloga iz prvostupanjske presude već jer nije ispunjena zakonska pretpostavka za dopuštenost štrajka, odnosno nije proveden ponovni postupak mirenja jer je štrajk bio odgođen. Bilo bi dobro da je sud ozbiljno razmotrio žalbene razloge, kako bi saznao/spoznao jasan stav o pregovaranju u dobroj vjeri i  zakonitosti štrajka. 

Vrhovni sud zauzima stajalište kako se ne radi o jednom jedinstvenom štrajku jer je štrajk odgođen, prema ocjeni vijeća, na neodređeno vrijeme. Da bi se moglo govoriti o jednom štrajku, sud je mišljenja, odnosno nastavku ranije odgođenog štrajka, u obavijesti o odgađanju provedbe najavljenog štrajka potrebno je određeno ili na nedvojbeno odrediv način navesti dan odnosno vrijeme za koje se odgađa provedba najavljenog štrajka za koji je proveden postupak mirenja. Navedeni stav argumentira time što bi mogućnost odgode najavljenog štrajka na neodređeno vrijeme ostavljala sindikatima mogućnost višekratnih odgoda najavljenog štrajka čime bi se istovremeno omogućavalo izbjegavanje propisanog postupka mirenja prije najave štrajka, kao jedne od zakonskih pretpostavki za dopuštenost štrajka, a to bi rezultiralo stalnu izvanrednu situaciju kod poslodavaca zbog potrebe prevladavanja mogućih kriznih stanja uzrokovanih mogućnošću provedbe nekog ranije najavljenog i na neodređeno vrijeme odgođenog štrajka.

 

Provođenje mirenja je zakonska pretpostavka za dopuštenost štrajka. Mirenje je zadnji pokušaj mirnog rješavanja nastalog spora između poslodavca i sindikata, prije poduzimanja štrajka. Mirenje, kao pretpostavka zakonitosti štrajka, prihvaćeno je u svim međunarodnim standardima (Međunarodna organizacija rada, Europska socijalna povelja). Tako Međunarodna organizacija rada (odbor stručnjaka) naglašava kako su odredbe o obveznom mirenju u duhu Konvencije br. 98 o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje koja potiče na puni razvoj i korištenje mehanizama dobrovoljnog pregovaranja kolektivnih ugovora. Takvi mehanizmi moraju služiti isključivo svrsi olakšavanja pregovaranja; ne smiju biti toliko složeni da zakonitost štrajka bude nemoguća u praksi te izgubi na svojoj učinkovitosti

Dakle, mirenje je zapravo dio kolektivnog pregovaranja u trenutku kada poslodavac i sindikat više ne mogu riješiti nastali spor sami među sobom, već im je potrebna pomoć treće/ih osoba pri rješavanju sukoba još uvijek mirnim putem. Shvaćati mirenje kao samo puku formalnost za zakonitost štrajka, kao nešto što se mora odraditi da bi štrajk bio zakonit je pogrešno.

Što čini jedinstvo štrajka? Kako znati da se radi o jednom, jedinstvenom štrajku u slučaju odgode istoga? Štrajk nije niti započeo da bi se radilo o jednom ili drugom ili trećem štrajku. Štrajk je posljedica neriješenog spora mirnim putem. Štrajk je „nemiran“ način rješavanja spora. Radi se o jednom, istom, jedinstvenom sporu. Štrajk nije otkazan, već samo odgođen. Zakon o radu ne propisuje rok u kojem se mora održati štrajk (ako se radi o istom sporu) nakon zaključivanja postupka mirenja. Zakon o radu propisuje samo koje pretpostavke se moraju ispuniti za zakonitost štrajka, a sve kako bi se iscrpile sve mogućnosti mirnog rješavanja spora.

Kako bi se poslodavca zaštitilo od neizvjesnosti, Zakon o radu obvezuje sindikat najaviti štrajk poslodavcu s razlozima za štrajk, mjestom, danom i vremenom početka štrajka te načinom njegova provođenja. Odgađanje štrajka više puta ili na neko duže vrijeme nije svrhovito jer se gubi na njegovoj učinkovitosti.

 

Potrebu za ponovljenim postupkom mirenja u slučaju odgađanja početka štrajka smatramo otežavajućom okolnosti koja pridonosi tome da se izgubi učinkovitost štrajka.  ORCA je trebala čekati presude sudova, a sada bi trebala ponovno pokretati postupak mirenja, na koji bi izgubila još nekoliko dana pa pretpostavljamo ponovno čekati presude sudova, a kako bi, možda, jer ne znamo bi li sud našao još neko „kreativno“ tumačenje za zaustavljanje štrajka, pokrenuo štrajk. Od najave štrajka 9. srpnja 2018. pa do samog poduzimanja prošlo bi više od dva mjeseca, a i prošla bi turistička sezona u kojoj bi štrajk imao puno snažniji utjecaj i pritisak na poslodavca, nego izvan sezone.

Poslodavci su dovoljno, a i previše zaštićeni od poduzimanja štrajka. Pravo na štrajk u Republici Hrvatskoj ionako je samim Zakonom o radu ograničeno u odnosu na međunarodne standarde, a ovakva ga sudska praksa svojim upitnim stavovima ograničava još više. Podsjećamo samo na privremenu mjeru, donesenu u istom postupku, kojom je sud zabranio štrajk zbog nanošenja nepopravljive štete poslodavcu (a potaknut pismom nadležnog ministra upućenog Croatia Airlinesu).  

 

Ovakvi stavovi i sudske presude upozorenje su svim sindikatima, jer u konačnici mogu imati kobne posljedice za sindikalni pokret. Ovakvi stavovi znače ugrožavanje prava na slobodu organiziranja i kolektivno pregovaranje te samog smisla postojanja sindikata. Ovakvi stavovi znače napad na temeljne vrijednosti civiliziranog svijeta, ojačane i davne 1944. godine. Možda će ponetko reći da ova naša reakcija ulazi u autonomiju sudova. Mi smatramo da ne jer i ta autonomija ne može biti iznad zakona i propisa niti ugrožavati temeljne slobode. S obzirom na tijek sudskog postupka i iznesene stavove jasno je kako je jedini cilj bio proglasiti štrajk nezakonitim, odnosno spriječiti ga u vrijeme kada bi on imao najjači učinak (u turističkoj sezoni). Ako sudovi mogu na ovakav način raditi te dovoditi u pitanje određene ustavne vrijednosti (neovisnost i nepristranost sudova, pravično suđenje, pravo na udruživanje, pravo na osnivanje i članstvo u sindikatima, pravo na štrajk) onda nam ne ostaje ništa drugo nego javno progovarati i kritizirati takve stavove i rad sudova. Ne zaboravimo, sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava (članak 115. Ustava RH). Nekako nismo uvjereni da je u ovom slučaju baš sve bilo tako.

 

Zbog toga, na ovo naše pismo očekujemo reakciju i potporu sindikalnih središnjica, sindikata, organizacija civilnog društva, samih sudova, sudaca i slobodnomislećih pojedinaca u i izvan politike.

Je li ova naša reakcija (pre)dugačka. Sasvim sigurno jest, ali je primjerena situaciji i mogućim posljedicama koje spomenute presude moge imati na kolektivno pregovaranje, štrajkove, socijalni dijalog pa i sam sindikalni pokret u Hrvatskoj. Uz to postoji i niz inozemnih adresa na koja se može i treba poslati upozorenje na ovo događanje u Republici Hrvatskoj. 

S poštovanjem

 

Predsjednik

Krešimir Sever