Zar Hrvatska po mjeri MMF-a?

Ove godine zima svoje zube u Hrvatskoj pokazuje nešto kasnije, a MMF nešto ranije. Ali i zima i MMF imaju vidljivo zajedničko obilježje – smrzavaju nas i lako se poskliznemo.

Nakon Zaključne izjave posjete MMF-a Hrvatskoj od 3. veljače ove godine nekako je malo javnih komentara, a pogotovo kasnijih dubljih analiza. No ne mogu se ne sjetiti mnogih koji su nas u javnosti od početka ove gospodarske krize pa i danas nastojali uvjeriti kako se MMF „popravio“ i kako je promijenio svoju politiku. Nas u Nezavisnim hrvatskim sindikatima, budući pozorno pratimo rad i učinke MMF-a, nisu u to uspjeli uvjeriti. „MMF-ova 4 koraka do prokletstva“, kako je njihove politike i djelovanja prije dosta godina objasnio nobelovac J. Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke i čovjek koji sustav međunarodnih financijskih institucija poznaje „iznutra“, svejednako su aktualna. Dapače, malo su dorađena, a MMF-ov pokušaj „face liftinga“ dovoljno je slab da ih ne uspijeva prikriti.

Ovaj put MMF bez razgovora sa sindikatima

Ove je godine Misija MMF-a u Republici Hrvatskoj boravila ranije od proljetnog uobičajenog termina dolaska. S njihovim je ovogodišnjim dolaskom još nešto neuobičajeno. Naime, kad su Misije dolazile temeljem Članka IV. odredbi Sporazuma, uobičajeno su se njihovi predstavnici sastajali i s predstavnicima reprezentativnih sindikalnih središnjica. No ne i ove godine. Zemlje članice MMF-a imaju obvezu podvrgnuti se redovitom nadzoru od strane MMF-a kako bi se osiguralo poštivanje uvjeta za članstvo u MMF-u. Taj se nadzor od strane MMF-a provodi putem godišnjih misija koje uobličavaju detaljne preporuke nacionalnim vladama, a reguliran je člankom IV. MMF-ovog dokumenta nazvanog „Odredbe Sporazuma“. Tako se zapravo spomenute misije nazivaju Konzultacijama temeljem članka IV. Sve 183 zemlje članice MMF-a, neovisno o stupnju svog razvoja ili korištenja MMF-ovog programa zajmova, moraju se podvrgnuti tim redovnim konzultacijama. Misija se sastoji od nekoliko članova iz redova MMF-ova osoblja, prikuplja gospodarske i financijske informacije, s državnim dužnosnicima raspravlja o gospodarskom razvoju i politici zemlje i, nakon povratka u Washington, sastavlja „Izvještaj temeljem članka IV.“, a o kojem na kraju raspravlja Izvršni odbor MMF-a.

Taj članak IV. odnosi se na „obveze u svezi s tečajem“, a navodi se kako „će svaka članica surađivati s Fondom i ostalim članicama radi osiguranja urednog uređenja tečaja i radi promicanja stabilnog sustava valutnih tečajeva.“ A kako bi se taj cilj postigao „svaka će se članica potruditi svoju gospodarsku i financijsku politiku usmjeriti prema cilju objektivnog podupiranja urednog gospodarskog rasta s razumnom stabilnošću cijena, truditi se promicati stabilnost podupiranjem urednih općih gospodarskih i financijskih uvjeta i monetarnog sustava koji neće dovoditi do sporadičnih poremećaja.“ Taj članak MMF-u daje mandat nadziranja poštivanja preuzetih obveza iz tog članka u svakoj zemlji članici.

Zanimljivo je kako je jedan benigni članak Odredbi Sporazuma koji se temeljno bavi stabilnošću valutnih tečajeva zapravo spretno iskorišten od strane MMF-a kao uporište za raspravu o širokim gospodarskim politikama i utjecaju na njih, a onda još šire, kako bi se temeljem toga utjecalo na radno zakonodavstvo, privatizaciju i sl. Tako da zapravo temeljem toga MMF „gura“ u zemlje članice svoju politiku, odnosno politiku neoliberalnog koncepta kapitalizma. Pa onda upozorava na „nedovoljnu fleksibilnost i rigidnost tržišta rada“, dakle na „previsoka radnička prava koja su smetnja konkurentnosti i razvoju zemlje“ te „na tvrtke u državnom vlasništvu koje treba privatizirati kako bi se još više otvorile slobode privatnoj inicijativi i privatnom poduzetništvu.“

Pri provođenju tih konzultacija Misija MMF-a uobičajeno razgovara i s predstavnicima reprezentativnih sindikalnih središnjica. To se činilo i u Republici Hrvatskoj, sve do ove godine. Ove su godine sindikati zaobiđeni. Nisam siguran je li to zato što u Misiji smatraju kako jedni o drugima ne samo sve znamo, nego znamo i što ćemo si reći ili Misija jednostavno ignorira sindikate.

Bilo da Misiju vodi gospođa Murgasova, ranije gospodin Demekas ili netko treći, neovisno i o sastavu same Misije, može se nedvojbeno pretpostaviti kako će stavovi koje zastupaju biti isti. I prije će Sava poteći prema Sloveniji negoli MMF promijeniti svoja promišljanja i stavove. Bez obzira na plemenitost same zamisli prigodom osnivanja MMF-a i Svjetske banke, njih je preuzela i vodi neoliberalna gospodarska ideologija i može se jasno reći kako su promicatelji interesa krupnoga kapitala.

Sjetimo se Bretton Woodsa

Možda se dobro s nekoliko riječi prisjetiti skupa u Bretton Woodsu. „Konferencija Bretton Woods“ kako ju se danas prepoznaje, službeno je bila nazvana Monetarna i fiskalna konferencija Ujedinjenih nacija. Bretton Woods odnosi se na mjesto održavanja. Naime, Konferencija je održana za vrijeme trajanja II. svjetskog rata u hotelu Mount Washington, u Bretton Woodsu, (New Hampsire, SAD) u vremenu od 01. do 22. srpnja 1944. godine. Konferenciji su prethodili dogovori vođeni na sastanku u lipnju iste godine u Atlantic Cityju. Konferencija je radila kroz plenarne rasprave, odbore i vijeća. Odborom I. o MMF-u predsjedavao je Harry D. White iz SAD-a, Odborom II. o Banci za obnovu i razvoj predsjedavao je Lord Keynes iz Velike Britanije, dok je za Odbor III. o Drugim načinima međunarodne financijske suradnje odgovoran bio Eduardo Suarez iz Meksika. Prva su dva odbora bila podijeljena u vijeća, gdje se i odradio najveći dio posla. Na tom su se skupu našli predstavnici 45 zemalja. Tom su prigodom zapravo dogovorili okvir za međunarodnu gospodarsku suradnju, koja će se uspostaviti nakon II. svjetskog rata. Vjerovali su kako je takav okvir neophodan da bi se izbjeglo ponavljanje katastrofalnih gospodarskih politika koje su doprinijele Velikoj depresiji. Među osnivačima je bio i predstavnik Jugoslavije, Vladimir Rybar, savjetnik u jugoslavenskom veleposlanstvu u Washingtonu. Na zatvaranju Konferencije, obraćajući se predsjedniku Konferencije, Henryu Morgentthau, predsjedavajući Delegacije Brazila, brazilski ministar financija, Arthur de Suoza Costa, prikladno je rekao : „Dvije institucije koje će biti rezultat našega rada u Bretton Woodsu izraz su uspjeha postignutog zajedničkim naporom nadahnutim jedinstvenim idealnom – da se sreća raspodijeli preko lica cijele zemaljske kugle.“ Iz te se ushićene izjave prepoznaje neki idealizam koji je većinu tih ljudi doveo u Bretton Woods u žudnji za postizanjem dogovora o rješenjima koja će svijet u budućnosti poštedjeti nesreća velikih gospodarskih kriza. Što bi ti isti ljudi rekli danas, toliko godina poslije? Njihov je idealizam, njihova očekivanja od poslijeratnog svijeta jednostavno pojela pohlepa. Pohlepa je svijet uvela u krizu, a sada ga neodustajanjem od pohlepe oni isti koji su svijet gurnuli u krizu iz nje pokušavaju izvući. Nemoguće, jer da su ispravno radili ne bi krize niti bilo. Očito je kako treba mijenjati postavke na kojima počiva svjetsko gospodarstvo. A jednako je očito kako svjetlosnim godinama od ideala Bretton Woodsa, odnarođeni i primarno kapitalu privrženi MMF, osim cijenom povoljnoga novca, ne može ponuditi ništa što bi odstupalo od njegove temeljne privrženosti neoliberalnoj gospodarskoj ideologiji.

No, još par riječi o MMF-u i njegovim počecima. Službeno je nastao u prosincu 1945. godine kad je prvih 29 zemalja članica potpisalo Odredbe Sporazuma (Articles of Agreement). S radom je počeo tek 1. ožujka 1947. godine, a kasnije iste godine Francuska je postala prva članica koja je posudila sredstva od MMF-a. U kasnim 1950-tim i u vrijeme 1960-tih godina počelo mu se povećavati članstvo budući je nezavisnima postalo puno afričkih zemalja te su zatražile članstvo. S druge je strane Hladni rad ograničavao članstvo jer se većina zemalja koje su bile pod utjecajem tadašnjeg Sovjetskog Saveza nije učlanjivala. Zemlje koje su se između 1945. i 1971. godine učlanile u MMF usuglasile su se kako će držati tečaj (vrijednost njihovog tečaja u odnosu na US dolar, a SAD vrijednost US dolara u odnosu na zlato.) vezan uz stope koje mogu biti prilagođene samo kako bi ispravile „osnovnu neravnotežu“ u bilanci plaćanja i samo uz suglasnost MMF-a. Taj sustav nominalne vrijednosti (poznat kao Bretton Woods sustav) važio je do 1971. godine, kada je Vlada SAD-a otkazala konvertibilnost dolara (i rezervi u dolarima koje su držale ostale vlade) u zlatu. Na kraju ostaju tek nostalgija, uspomene, sjećanja i žaljenje vezani uz skup idealista iz Bretton Woodsa te davne, ratne 1944. godine.

Kad je danas nepopularni i zbog seksualnog zlostavljanja javno ocrnjeni bivši prvi čovjek MMF-a, gosp. Dominique Strauss-Kahn, u svom govoru na jednom američkom sveučilištu u jeku gospodarske krize govorio kako se pokazalo lošim zagovaranje tih „apsolutnih gospodarskih sloboda oslobođenih nadzora države“, bilo je to iznenađenje, propitivalo se mijenja li MMF svoje temeljne ideološke postavke. No ubrzo se kroz javnost proguralo kako je to tek dio govora izvučen iz šireg konteksta i kako je to tek njegov osobni stav, dakle nije govorio u ime MMF-a kojem je na čelu. Poslije toga se dogodila i ranije spomenuta afera pa se pozornost javnosti na njega usmjerila oko sasvim drugih sadržaja. (A ako su ti navodi točni, doista zaslužuje osude). Ali, ostaje upitno, što bi se s njim dalje događalo slijedom te njegove izjave da te afere nije bilo. Kad sam o tom njegovom stavu izravno na sastanku prošle godine upitao voditeljicu Misije gospođu Murgasovu, u izbjegavanju konkretnoga odgovora pokazala je umijeće vrsne slalomašice. No ove godine nisam je imao mogućnost ništa pitati niti polemizirati, jer jednostavno takvog sastanka nije ni bilo.

Ali i da je do sastanka došlo, bez obzira na moguće izrečene sindikalne stavove i promišljanja, izgled Zaključne izjave Misije bio bi isti. Njihovi dogmatski stavovi jednostavno su nepromjenjivi. Čak i uz pokušaj uljepšavanja javne slike o sebi, MMF nije uspio zavarati gotovo nikoga. Prosto je nevjerojatno da su se i poneki na taj njihov „face lifting“ ipak „zalijepili“ pa su nas sve u to pokušali i javno uvjeriti. Kao i u tezu kako MMF ne zahtijeva, ne traži, već samo promišlja i predlaže, a zemlje s kojima sklopi aranžman su te koje provode reforme. Temeljno je to točno, no samo temeljno. Naravno kako zemlje, odnosno vlasti zemalja koje su i ugovorile aranžman provode reforme. Međutim, moraju udovoljiti očekivanju MMF-a. A MMF očekuje unaprijed. Od njega se mogu dobiti krediti po povoljnim uvjetima kad je riječ o kamati, cijeni novca. No društvena je cijena zato puno veća. Baci povoljan mamac za koji se zemlja uhvati, pogotovo ako je prezadužena i očajna, i ne pušta ga, a onda je MMF „drži“ u svojim uvjetima i obvezama.

Sjećam se jednog dokumentarca o lukavstvu lovaca na majmune koji su na vezanom kokosovom orahu ili nekoj većoj posudi ostavili uzak ulaz i unutra stavili slastan zalogaj koji privuče majmuna. Kad majmun uvuče ruku, uhvati zalogaj i ne pušta ga, a stisnuta šaka ne može proći kroz uski otvor te majmun ne može izvući ruku i tako zapravo biva uhvaćen. Tada dođu lovci i jednostavno ga pokupe. Tako se i zemlje u krizi nađu privučene sočnim zalogajem povoljnog kredita, a kad ga čvrsto stisnu, MMF ih jednostavno „pokupi“. I tada moraju izvršiti preuzete obveze i očekivanja.

Kad bismo danas prelistali razne MMF-ove aranžmane našli bismo sigurno izuzetno puno zajedničkoga za sve njih. Tako i za njihove zaključne izjave iz raznih zemalja.

Što je MMF stavio u svoju Zaključnu izjavu od 3. veljače 2012., nakon završetka posjete Hrvatskoj?

U samom uvodu kažu da su „izgledi za rast slabi zbog duboko ukorijenjenih strukturnih rigidnosti i problema s konkurentnošću“. Na kraju uvoda pozivaju na „ubrzanu provedbu strukturnih reformi“. U točki 2. govore kako su „uz nepromijenjene politike, gospodarski izgledi u 2012. i srednjoročnom razdoblju slabi.“ Napominju kako će „u srednjoročnom razdoblju slaba konkurentnost ograničavati rast u uvjetima izostanka strukturnih reforma.“ U točki 7. naglašavaju kako „cilj fiskalne konsolidacije treba biti smanjenje zadanih stavki rashoda. Konsolidacija koja počiva na rashodima je primjerena jer je porezno opterećenje u Hrvatskoj već među najvećima u regiji, dok zadane stavke rashoda čine vrlo velik dio ukupnih rashoda.“ Daju i recept: „Smanjenje rashoda treba biti usredotočeno na smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, ograničavanje/zamrzavanje plaća, daljnje reforme u mirovinskom i zdravstvenom sustavu i smanjenje subvencija.“ Treba „pripremiti i pričuvne mjere“ kažu. „Cilj tih mjera treba biti daljnje ograničavanje mase plaća u javnom sektoru i mirovina.“

Šećer dolazi u točkama 10. i 11.. Tako se u točki 10. navodi kako „hrvatske rezultate vezane za izvoz i rast ograničavaju relativno visoke plaće i rasprostranjene rigidnosti. Participacija radne snage je niska zbog izdašnog sustava socijalnih naknada. Tržište rada je jedno od najmanje konkurentnih u regiji dok su plaće visoke u usporedbi s dohotkom i produktivnošću. Na području privatizacije i restrukturiranja poduzeća je ostvaren nedostatan napredak što ograničava rast produktivnosti i razvoj privatnog sektora.“ Kažu i kako je „javni sektor i dalje velik“ i, s čim se i možemo složiti, „s brojnim propisima i nametnutim nezgrapnim troškovima za privatni sektor.“

No „šlag na kolač“ stavlja točka 11. koja uz „internu devalvaciju putem smanjenja cijena i plaća“ zagovara „strukturne reforme“ pa konačno i objašnjava koje. „Prioritet mora biti na strukturnim reformama usmjerenim na: a) povećanje fleksibilnosti tržišta rada promjenom Zakona o radu kako bi se stvorilo konkurentnije okružje za plaće i smanjenjem troškova zapošljavanja i otpuštanja, b) povećanje participacije radne snage putem reforme sustava socijalne zaštite i c) smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru i povećanje efikasnosti.“ Dakle, prevedeno, prioritet su izmjene Zakona o radu koje će smanjiti prava i sigurnost zaposlenih s naglaskom na olakšavanje otpuštanja. Reforme sustava socijalne zaštite na način da građani moraju plaćati više. Pojašnjenje za traženje otpuštanja u javnom sektoru nije ni potrebno. Osim toga pišu i kako „ostale ključne mjere obuhvaćaju ubrzavanje privatizacije poduzeća u kojima država ima udjele i daljnje unaprjeđenje poslovne klime, uključujući ukidanje neporeznih naknada.“ Pri tome „pozivaju na brzu provedbu ovih reformi.“ Bankarski sektor u točki 12. naravno hvale i ne propuštaju naglasiti kako je „uglavnom u inozemnom vlasništvu.“ Iako se naravno slažemo kako dio svog portfelja država treba prodati, ipak bi bilo nužno da se u zemlji konačno provede javna rasprava i postigne nacionalni dogovor što će se prodavati, a što treba ostati u hrvatskim rukama. Tako, uz već poznato, nužno se odrediti treba li prodavati primjerice Hrvatsku poštansku banku, Croatia osiguranje i slično. Smatram da ne.

S obzirom na najave iz Vlade RH ne treba se čuditi pohvalama regionalnog direktora Svjetske banke i pozitivnim reakcijama MMF-a. A ako nas oni hvale, navika govori kako će ispaštati radnici, odnosno građani. Pa iako iz Vlade RH dolaze informacije kako, provedu li se najavljene reforme, stand-by aranžman s MMF-om neće Hrvatskoj ni trebati, MMF i Svjetska banka ipak imaju razloge za zadovoljstvo –„još se jedan kolač peče po njihovim receptima.“ Zadovoljna je i Vlada RH jer ne ljuti moćnike, ima njihovu potporu i ne odstupa od utvrđenog neoliberalnog modela kako cijenu krize i izlaska iz nje trebaju platiti radnici i, šire, građani.

A radnici, građani? Oni će to sve platiti. A što je s izbornim obećanjima? Sjećaju li ih se još oni koji su vlast na tim obećanjima i dobili?