Kakav je rad sve bio

Ni na čemu se ne može zaraditi kao na tuđem radu. Za najbogatije uvijek rade mase radnika. Dok danas lete u svemir, oni se penju do zvijezda ljestvama sazdanih od tijela njihovih radnika.

Besklasna i klasna društva

O proizvodnim odnosima govorimo iz gledišta oblika vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Prvobitna zajednica bila je besklasno društvo s proizvodnim odnosima temeljenim na suradnji. To je bilo utopijsko društvo, no nisu svi bili jednaki jer su imali sve, već zato što nitko nije imao gotovo ništa. Čim su počeli nešto više stvarati vlastitim radom, stvorio se prostor da nastanu razlike. Temelj klasne razlike nije u stvaranju i znanju, on je u prisvajanju njihovih rezultata.

Daljnja društva su klasna i imaju eksploatatorske proizvodne odnose. Mi se želimo vratiti toj utopiji u kojoj ćemo svi imati mnogo i jednako. Ali tko više ima, više i želi, a kako će do toga doći, nego da uzme od drugoga. No, vratimo kazaljke unatrag i pogledajmo proizvodne odnose kroz neke pojmove koje poznajemo danas.

Zapošljavanje

Zapošljavanje je u prvobitnoj zajednici bilo slobodno. No, ako nisi radio, pa ni pobrao plodove, vjerojatno si umro.

Rob nije morao tražiti posao. Najčešće je otet iz svojeg zavičaja, zarobljen u ratu, ili se rodio takav. Trgovci robljem bili su svojevrstan oblik agencije posredovanja pri zapošljavanju. „Ugovor“ o radu bio je na neodređeno vrijeme – doživotan, a o svemu je odlučivao poslodavac.

Ni kmet nije puno brinuo oko zapošljavanja. Tako se rodio, na zemlji kojoj je pripadao i na njoj radio, a vlasnik zemlje bio je feudalac. Kmet je kasnije možda i postao slobodan, ali feudalac je i dalje posjedovao zemlju, pa to kmetu nije puno značilo. Razvija se i samozapošljavanje mnogih zanatlija.

U kapitalizmu je radnik slobodan i traži posao. U počecima mu nije bolje nego kmetu, jer stalno mora raditi kako bi preživio, a u novijim vremenima počinje i uživati u životu. No, i dalje ga muči to što kapitalist živi puno bolje i to na plodovima njegovog rada.

Socijalizam želi ublažiti oštricu kapitalizma. Radniku se pokušava učiniti dostupnim posao i pružiti sigurnost, čak se i dio bogatstva pokušava pravednije redistribuirati. Komunizam promovira ideal – svakome prema njegovoj potrebi. Još nije uspio jer su i tu elite na vrhu.

Organizacija rada i radno vrijeme

Radno vrijeme u prvotnoj zajednici bilo je fleksibilno. Obiteljski život i rad ispreplitali su se poljima, šumama i gorama kojima su prvo tumarali sakupljači i lovci, a kasnije stočari i poljoprivrednici. Tu nastaje prva sistematizacija radnih mjesta, vrlo diskriminatorna s jasnom podjelom muških i ženskih poslova.

Robovlasništvo je imalo čvrstu hijerarhijsku organizaciju s naglašenom ulogom poslovođe s bičem u ruci. Nije bilo savjetovanja s radnicima. Bilo je puno prekovremenog rada, bez dodatne naknade. Godišnji odmor i drugi dopusti nisu bili poznati.

Feudalizam je dao opušteniji pristup, nešto poput današnjeg ugovora o djelu. Feudalac nije nadzirao kako kmet radi, ali je redovito tražio svoj dio gotovog proizvoda. Uvijek je uzeo toliko da kmetu ostane samo crkavica.

Kapitalizam se s blažim oblicima vraća na neke principe robovlasništva. Poslodavac zna što je najbolje, a na radniku nije da misli. Prvotno radnik radi preko svih granica, a posljednjih stotinu godina ipak se izborio za 8 sati dnevno, čak i godišnji odmor.

Socijalizam se trudi osigurati još bolje uvjete. Brine o sigurnosti, ravnoteži poslovnog i obiteljskog života, štiti osjetljive skupine. Počinje se razgovarati s radnicima, koji čak dijelom mogu i sudjelovati u odlučivanju. U pravom komunizmu svatko bi mogao raditi što želi i koliko želi.

Sjetimo se da su kod nas 1952. radnici prvi put u svijetu mogli sami odrediti svoje plaće. Nije baš sve bilo nevaljalo i nazadno. No, s obzirom na to da smo mi ustvari iz feudalizma preskočili u socijalizam i komunizam, odlučili smo se vratiti korak nazad i vidjeti kako je u kapitalizmu.

Plaća i stimulacija

Plaća je u prvotnoj zajednici bila ono što si pojeo i obukao. Poslovanje je bilo s gubitkom, pa su svi morali imati podjednaku plaću da bi uopće opstali. Čim su se počeli javljati ozbiljniji viškovi, rodna zajednica se posvađala i sve je otišlo k vragu.

Rob je kao plaću prije svega dobivao svoj život. Hrana, voda i dronjci bili su dodatak na tu plaću. Stimulacija nije bila poznata. No zato je destimulacija bila vrlo učestala. Ništa nije bilo učinkovito kao batine, bičevanje i sakaćenje. Nakon toga svatko bolje radi.

Kmetovi su bili motivirani na vlastitu produktivnost, ali su je morali skrivati. Ono što su uspjeli sakriti od feudalca, bila je njihova stimulacija. I danas treba iz toga izvući pouku, posebno kada se određuju norme. Jer feudalac je dizao danak, a poslodavac stalno traži veću produktivnost. Zato, kad se određuju norme, ne radite kao navijeni, čak usporite malo.

Kapitalizam nalazi svoj način, radnik prvo radi, a tek kasnije prima plaću. Produktivnost ostaje glavna vodilja, ali s puno više finesa. Gazda i dalje želi da radnik za isti novac napravi što više, ili da to što ovaj napravi, plati što manje. Radnik, naravno, želi obrnuto.

Radnici shvaćaju da moraju postati snažniji kako bi ravnopravno pregovarali za svoja prava, te da to mogu postići udruženi u sindikate. Kolektivni pregovori u kapitalizmu izgledaju poput borbe, a u socijalizmu više nalikuju na suradnju.

Komunizam bi dao plaću, ne prema radu, nego prema potrebi. Osnovna pretpostavka za to jest izobilje. Kad to doživimo, neće trebati ni sindikata.

Prestanak radnog odnosa

U robovlasništvu radni odnos je prestajao smrću radnika. Bio je to jednostrani „ugovor“ na neodređeno vrijeme, doživotni – bez mogućnosti otkaza. Ako bi robovlasnik umro ili odlučio prodati roba, bio bi izvršen prijenos ugovora o radu na drugog poslodavca. Ako bi rob pokušao dati otkaz, ugovor bi ponovno prestao njegovom smrću. Ako bi poslodavac ipak odlučio otkazati, to bi opet završilo smrću radnika. Iznimke su slučajevi sporazumnog prestanka radnog odnosa, kada bi „dobar“ robovlasnik svom dobrom robu „darovao“ slobodu.

I u feudalizmu je radni odnos bio doživotan, jer kmet je bio vezan za zemlju, sve dok nije završio pod njom. Ako bi kmet dao izvanredni otkaz i pobjegao, zemlja je ostala feudalcu, pa bi kmet postao nezaposleni beskućnik. No rijetki su svoju obitelj ostavljali feudalcu na nemilost, jer tada je poslodavac mogao provaljivati u dom radnika.

Danas radnik može dati i dobiti otkaz, a da ostane živ i zdrav. U mnogim zemljama ima pravo na otpremninu, otkazni rok te naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

Zaštita na radu

U prvobitnoj zajednici nije se puno polagalo na zaštitu na radu. Opasnosti je bilo mnogo, mogao si se smrznuti u proljetnoj mećavi ili bi te raskomadao medvjed.

U robovlasništvu je bilo još gore, jer te i sam poslodavac mogao ubiti. Kućni robovi bili su u nešto boljoj poziciji, posebno ako su im gazde bili dobri ljudi. Na poljima je već bilo teže. Ipak, bilo je bolje nego robovima u rudnicima, koji bi izdržali samo nekoliko godina. Tada bi im radni odnos prestao, bilo da su ih zatrpali odroni, ugušili se u oknu ili izdahnuli od iscrpljenosti. Vrlo rizično je bilo zanimanje gladijatora, ali oni najbolji imali su vlastite liječnike, što su začeci medicine rada. Najteži propusti u zaštiti na radu zabilježeni su na galijama, u čijim su utrobama veslači bili vezani lancem, pa su tonuli na dno zajedno s brodom.

Ni ti feudalci nisu previše brinuli za zdravlje radnika. Nisu provodili preventivna cijepljenja svojih kmetova protiv kuge ili drugih zaraznih bolesti. Nije bilo puno bolje ni u ranom kapitalizmu, kada su ozlijeđeni i potrošeni radnici jednostavno završavali na cesti.

Zaštita na radu dolazi u fokus tek posljednjih desetljeća. U socijalizmu zaista iz brige prema radniku, koji ako ne radi, ostaje na teret društvu. Motivi kapitalizma mogu se pak naći uz shvaćanje da ulaganje u zdravlje radnika vraća višestruku korist poslodavcu.

Ni današnja mirovina nema ni jedno stoljeće. Do tada se radilo do smrti, ili se umiralo u bijedi. Jedini primjer generacijske solidarnosti davala je rodovska zajednica, a kasnije obitelj koja je brinula za svoje starije. No, prosječni životni vijek bio je donedavno vrlo kratak, pa tu nije bilo toliko problema, kao na primjer danas.

Socijalni dijalog

Prije godinu dana 60.000 medijskih radnika Hollywooda i širom SAD-a, ne filmskih zvijezda, nego onih iza kulisa, u kolektivnim pregovorima izjasnilo se za štrajk ako ne ostvare kvalitetnije uvjete rada. Ipak, najpoznatiji štrajk medijskih radnika iz davnina, baš zvijezda s pozornice, je Spartakov ustanak 73 godine prije naše ere. Nezadovoljni teškim i opasnim uvjetima rada, kao i činjenicom da za života ne mogu dati otkaz, Spartak je s ostalim kolegama organizirao štrajk odnosno pobunu. Pridružili su im se robovi iz drugih regija i podružnica, pa su od 70 gladijatora prerasli u masu preko 100 tisuća muškaraca, žena i djece. Tek nakon dvije godine i izdaje, porazila ih je vojska. Rimljani su potom pet tisuća robova nabili na križeve puteva prema Rimu, kao krvavu potvrdu izreke: Svi putevi vode u Rim. Ta reakcija Rimljana je tadašnji primjer isključenja s rada (lockout), odnosno odgovornosti za štetu za sudjelovanje u nezakonitom štrajku.

Potlačeni su se uvijek bunili i borili. Sjetimo se našeg Matije Gupca koji je digao bunu protiv Franje Tahyja, pa je 1573. nakon neuspjeha kao seljački kralj na glavu primio užarenu krunu, prije nego što je raščetvoren. I ti feudalci bili su baš maštoviti.

Ne tako davno, 1872. godine osnivači našeg sindikata prvi štrajk na ovim prostorima proveli su tako da su dali otkaze u svojim tiskarama. Tad se barem to već moglo, dati otkaz. Poslodavci su pozvali policiju da zatvori organizatore. Iako su proveli tjedan dana u zatvoru i morali prekinuti štrajk, našim hrabrim prethodnicima par mjeseci kasnije ispunjeni su zahtjevi, povećane plaće na razinu Pešte i Beča te skraćeno radno vrijeme.

Danas su socijalni dijalog i proizvodni odnosi ipak uređeniji. Kad pogledamo sve ovo unatrag, priznajmo da i ne živimo tako loše. No, moramo biti svjesni da život kakav poznajemo, niti danas ne uživa pola svijeta, a materijalne nejednakosti su čak i veće. Uz to, ova naša zbilja predstavlja tek par minuta u danu ljudske povijesti.

Temelji standarda koje mi uživamo zaliveni su krvlju prethodnih generacija. To ne smijemo smetnuti s uma. Naš zadatak je da čuvamo sva dostignuća i da ih nadograđujemo. Jer, naš je neoprostivi poraz ako ostanemo samo na pobjedama naših djedova.